Erotika naoružana razularenim instinktima napravila je udar na moral i cjelokupno društvo. Strasti su shvaćene samo kao razni stupnjevi toplote i hladnoće krvi. Naslada je po svojoj naravi svugdje pa i u braku nagrada prirode, ali ako je korijen otrovan, i ona postaje otrovnom. Pijanstvo i opojnost su uvijek opasni, u seksu posebno. Ljudi pijani erosom, idu nazad, a misle da idu naprijed. Takvi se najviše vole nazivati naprednima, ali jedno je istina – ili će čovjek svladati svoj raspojasani instinkt, ili će ga on trajno tiranizirati. U pokvarenoj naravi tijelo uvijek više traži nego mu se daje, ono tek tada počinje rađati tajni zavjet erosa, a taj je – da su strasti jedini propovjednici ljubavi i suci morala.
Danas nažalost nitko ne odgovara za povredu morala, nego samo za povredu interesa. Takav stav nužno dovodi u doba čisto spolnog instinkta u kojem se čovjek baca kao razbojnik na svaku ljepotu do koje može doći. Stav potrošačkog konzumizma prožima sve. Uzmi, probaj, iskoristi, potroši kao robu, sve - od prirode do čovjeka. Današnji je pogled na demokratičnost ljubavi, seksualne odnose podložio drugim normama, a ne Ljubavi: krvi, novcu, imetku, politici, javnom mnijenju, propagandi, iluziji slobode, manipulaciji, ranjivosti i u konačnici strahu, jer „zloupotrebljena seksualnost priprema ležaj nevjerojatnosti" (J. Green).
Nekadašnja je perverzija kršćana, seksualne odnose i u braku smatrala niskim i prljavim. Ona se smatrala zlom i zato je vrijedilo pravilo: „Dobro se služiti zlom" (Augustin). U seksualnosti se krije golema snaga, i upravo su je stoga političari, ekonomisti i neki crkveni ljudi od davnina htjeli držati pod kontrolom i njome manipulirati. Nažalost, ona je oduvijek kupoprodajna i potrošačka roba.
No, nepobitna je činjenica, da je seksualnost izraz Istine o Čovjeku, ona je živi jezik, a ne mrtav. Može se i mora razumjeti. Ruka, lice, usne uvijek nešto kažu. Oni su izražaji Duha i čovjekove biti. Tijelo je, osim toga, sveto jer mu je povjereno najviše poslanje: simbolizirati Duh. Ništa u čovjeku ne postoji tako duboko i ljudsko kao seksualnost. Njezin prezir i zloupotreba pogađaju čovjeka u srž. Upravo zato je treba humanizirati, a ne divinizirati ili naturalizirati. Ona treba da ima ljudsko lice, jer je seksualnost temeljna čovjekova struktura. Njezino je mjerilo u konačnici Krist, a ne tijelo ili zakon. Ovo vrijedi za sve, koje god orijentacije bili.
