U nekim kršćanskim krugovima nije strano ni neko mazohističko shvaćanje trpljenja. Trpljenje se proslavlja. Ne bori se protiv trpljenja, nego se iz njega odmah stvara ideologija. Ono se uvijek bez iznimke, mora prihvaćati i podnijeti.
Takvo proslavljanje trpljenja ranilo je mnoge ljude. Ali je isto tako opasno i ranjavajuće ako se trpljenje potiskuje. Takvim se pristupom svi koje zadesi trpljenje osjećaju kao ljudi po strani. Posebno je opasno, u prijašnjim vremenima bilo tumačenje trpljenja kao Božja kazna. No ni današnje shvaćanje, kod većine ljudi, nije ništa manje okrutno. One koji trpe treba udaljiti iz društva. Njih se isključuje iz zajednice „zdravih" i potiskuje na rub. Kod ovoga je važno naglasiti da se ovdje ne radi samo o fizičkom trpljenju, za koje postoji određeni senzibilitet u društvu, posebno ako je vođen političkim interesima. Riječ je upravo o duhovnom trpljenju, u današnje vrijeme potpunom nepoznanicom, protkan mnogim nerazumijevanjima i stoga izvrgnut podsmjesima i preziru.
Kada se zna da svako trpljenje prožima Dušu, još više iznenađuje činjenica ignoriranja takvog trpljenja sa strane onih kojima bi to trebalo biti primarno djelovanje. Trpljenje izaziva, provocira i uznemiruje, stoga ga mnogi iako su ga svjesni, svjesno otklanjaju od svoje blizine. Opravdanje za takvo ponašanje nalaze u tumačenju da je svatko sam kriv za svoje trpljenje. To bi značilo da ga sam proizvodi. Takav stav doprinosi tome da se trpljenje uvijek povezuje s osjećajima krivnje koje rađa gubitkom samopouzdanja. Ne poznajem čovjeka koji bi u radosnom življenju htio proizvesti vlastito trpljenje. Uvijek se tu radi o trpljenju koje nas zadesi, o nečemu što nam je nametnuto i gotovo je uvijek u odnosu sa socijalnim elementima i s njima prožeto.
Isus je proživio trpljenje, ali ga nije tražio. Čak je vapio Ocu, ako je moguće da ga mimoiđe taj kalež. Naravno, uvijek ostaje Božja volja. A nama se prema njoj valja znati postaviti. Isus nije ni odbijao ljudsku patnju, nego je učinio sve da je otkloni, da ljude pridigne, da im skine terete, da im dade mir u oproštenju, da im otvori oči Duha, da im povrati Život, Ljubav i Vječnost. S takvim pogledom trpljenje ima smisla. Gledajući našu Raspetu Ljubav na Križu i iskustveno živeći zajedništvo s Bogom, moguće je sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo i u najgorim trenucima patnje, trpljenja, poniženja, ugnjetavanosti, kleveta, ismijavanja, osporavanja i svih muka koje čovjek u svojoj ludosti i oholosti nanosi drugom čovjeku.
Takav stav doprinosi tome da nas trpljenje ne čini ogorčenim, nego uzdiže naše istinsko „Ja" koje je na dnu naše Duše neranjivo unatoč svim patnjama i nevoljama. Ono postaje mjesto na kojem slutim što je tajna mojega Života i Života uopće. Na tom mjestu trpljenje rađa Slobodom od svih i svega i upravo se tu događa da mi Bog postaje jasan na nov način, kao onaj koji me i u trpljenju drži u svojoj ruci te neizmjerno nagrađuje, jer...
... takvih je Kraljevstvo Nebesko.
