To je čisti fijasko! Potpuna propast i gubitak svake nade. Zašto nam je tako teško priznati krivicu? Odgovor na to pitanje može unijeti svjetlo u mračna mjesta ljudskoga srca. Bez osobne konfrontacije samih sa sobom – u Božjoj prisutnosti – postajemo nepopravljiva životareća bića. Poput nezreloga derišta krivimo druge oko sebe, ne shvaćajući pri tom potrebu za osobnom promjenom. Oh, samo da shvatimo da je grijeh razlog naše nesreće te duhovnih i fizičkih bolesti. Bez prihvaćenja činjenice o osobnom grijehu nikada nećemo imati potrebu za Bogom i za njegovim milosrđem. Umjesto toga, tražit ćemo čudesa oko sebe. Iz Ivanova evanđelja iščitavamo mudrost o čudesima. Ivan zapisuje samo sedam čudesa koja je učinio Isus Krist. Najveće čudo je bila Isusova smrt na križu i uskrsnuće, koje se izražava u pojmu čas. Mnogi bi htjeli izbjeći križ i patnju uživajući beskrajnu radost i jeftinu sreću i to po svaku cijenu. Međutim, na našem putu stoji Isusov križ s kojim se povezuje gubitak svega, uključujući i život (psihe). Zato vjera i dobra djela određuju pripadnost Gospodinu.
Nakon Lazarova oživljenja (Iv 11), mnogi su željeli vidjeti Isusa čudotvorca. Uvjeren sam da su kolone ljudi stizale iz Jeruzalema u Betaniju. Lazar je bio živo svjedočanstvo. Među znatiželjnim Židovima, našli su se i židovski Grci. Oni su također željeli vidjeti Isusa čudotvorca. Oni su tražili čudesa kako bi utažili glad za svoju znatiželju, koju su nazivali mudrošću. Ali, Isus im ne pruža čudesnu scenu nego ludost križa. On dobro poznaje što se događa u njihovim srcima i zato svu pozornost okreće upravo na prokletstvo križa koje preuzima na sebe. Grcima je to posve strano. Oni su htjeli biti učitelji koji poučavaju druge. Međutim, Isus ukazuje na duboki proces osobnih promjena. Jedna od tih promjena je svakodnevno umiranje staroga u čovjeku. Umiranje egoizma, a zatim i potpuna promjena mentaliteta uvjet je bivanja Isusovim poslužiteljem. Isusu se može služiti isključivo čista srca. Zato se promjena mora dogoditi u svakom srcu. Ta je ponuda upućena i nama.
Jedini dug koji imamo naspram Boga je čisto srce. Stvoreni smo imati čisto srce, i takvo srce Bog očekuje u susretu s voljenim čovjekom. Kralj je David osjetio svoju grješnost. Preljub i drugi grijesi odvukli su ga od raširenih Božjih ruku. Njegovu molitvu možemo učiniti i našom te zavapiti Bogu: Čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni. Operi me svega od moje krivice i od grijeha me mojeg očisti! To je vapaj iz dubine raskajanog srca jer upravo takvo srce Bog očekuje. Izbjegavanje odgovora o sebi zatvara nas pred primanjem Božjih milosti. Dok ne shvatimo što čini grijeh u našim životima nikada nećemo osjećati potrebu za Bogom i njegovim milosrđem. Bez obzira na grijeh, svaki čovjek ima pravo na čisto srce i na Božje milosrđe.
Umiranje sebi gotovo je nezamislivo. Živimo u ovom svijetu, podižemo obitelj, trudimo se u poslovima. Sve to upućuje na život. No, Isus govori o prolaznosti ovoga života(psihe) u koju tako često mnogi sumnjaju.
Umirati znači, dakle, zavoljeti vječni život za što je uvjet prekinuti s grijehom i započeti put koji nam nudi Isus u postizanju svetosti. Svakodnevno umiranje sebi ili kako Isus reče mržnja vlastitoga života najsavršeniji je put. Svijet nudi ugođaj i užitak koji hrani ljudsku psihu ovoga svijeta – sve to što je prolazno unutar čovjeka. Mnoge takve predjele rezerviramo za sebe i umjesto da ih zamrzimo mi ih ljubimo i ne ispuštamo ih iz ruku.
Unutar sebe ne puštamo Boga, nego dopuštamo da raste naš ego. Nije čudno da su mnogi još uvijek daleko od Boga i njegova milosrđa. Izaberimo put umiranja sebi, poput pšeničnog zrna koje će tek kada umre donijeti obilati plod. Isusova smrt na križu donosi svima slobodu. On nas poziva k svom milosrdnom srcu na koje svatko ima pravo.
Ako želite još tekstova od pater Arek KRASICKI CSSp, kliknite OVDJE
