Homilija splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita Marina Barišića na misi na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja, 25. obljetnicu vojno-redarstvene operacije „Oluja“ i blagdan zaštitnice Vojne biskupije Gospe velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, 5. kolovoza 2020. u crkvi Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu, dirnula je mnoga srca. Pročitajte:
Draga braćo i sestre,
slavimo Dan što ga učini Gospodin! Gospodnji, ali i naš dan! Dan bogat memorijom, bremenit i svečan! Slavimo Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i Dan Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta, zaštitnice Vojnog ordinarijata Republike Hrvatske. Ovogodišnje slavlje, iako u posebnim okolnostima, još je svečanije jer se sjećamo 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“, događaja koji je otvorio put oslobođenju i ostvarenju stoljetnoga sna generacija – slobodne i nezavisne domovine Hrvatske. Ovaj dan, na svoj način, nadilazi svoje naslove jer u sebi nosi našu duboku želju i trajno stremljenje „za krst časni i slobodu zlatnu“ te nas, istovremeno, otvara budućnosti. Povijesna memorija nas podsjeća na naše pretke, djedove i bake, očeve i majke, koji su se susreli s Radosnom viješću slobode i nade sklapajući svoj krsni savez vjernosti Bogu u Katoličkoj Crkvi.
Krsni savez pratio ih je stoljećima, dobro svjesni da su za slobodu ne samo rođeni, nego kršteni i oslobođeni. Urođeni milosni krsni gen slobode i nade svjedočili su i prenosili novim naraštajima. Bilo je tu ljeta i zima, ali uvijek i iznova nada je budila nova proljeća. Kršćanska nada, ovom urođenom milosnom genu ne dopušta da mutira u ravnodušnost i beznađe. Zato s ponosom slavimo Dan ostvarenih snova prošlih naraštaja, zahvalni našim hrabrim braniteljima koji su za slobodu svoje Domovine sve dali. I život svoj! Naše zahvalno sjećanje, kulturna je stečevina civiliziranih naroda, a ponos i slavlje obogaćuje i čini kreativnim naše svakodnevlje. Ovo naše sjećanje uključujemo u veliku i jedinstvenu memoriju – spomen čin Kristove žrtve ljubavi, koja u sebi obuhvaća čitavu povijest i našu nadu do ostvarenja punine života. U Kristovoj žrtvi ljubavi danas se spominjemo naših branitelja, svih žrtava iz ljubavi za slobodu, svih nevinih žrtava rata na svim stranama, kao i onih koji su tragične žrtve bez pravog razloga – zbog zlih namjera.
Kad je riječ o memoriji: obično lošiji učenici ne pamte dobro pa ponavljaju gradivo. No, mudri ne zaboravljaju povijest i s memorijom prošlosti grade budućnost. Opasnost je rastavljati ih i ignorirati jer svaka budućnost mora imati memoriju prošlosti i iz nje učiti. Zato ovaj Dan ne želi biti samo memorija naše prošlosti, bliže i daljnje, nego i Dan podsjetnik na našu budućnost. Međutim, kakvu budućnost želimo i gradimo? Ovo pitanje postavlja nam i prorok Mihej u današnjem Prvom čitanju. Mihej govori o Abrahamovu potomstvu, o Izraelu koji se sjeća svoga izlaska iz egipatskog ropstva. No, što je s budućnosti Izraela? Izrael je u opasnosti da postane „šikarje usred voćnjaka“. Posljedica je to zaborava saveza s Bogom i prezira prema bližnjemu. Prorok svoje upozorava da za voćnjak – život zajednice, nisu dovoljna samo materijalna sredstva. Ovu istinu snažno je istaknuo Onaj koji je Put, Istina i Život: „Ne živi čovjek samo u kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 3-4). Kruh je potreban svima, ali za život nije dovoljan.
Uz kruh, materijalna sredstva, još više potrebne su nam duhovno-moralne vrednote, smisao života, potrebna nam je riječ Božja. Njegova životvorna riječ rađa i hrani slobodu, daje nadu, dostojanstvo osobe, obranu života, odgaja za solidarnost, daruje mir i pomirenje, svijest da smo sinovi i kćeri Oca nebeskoga, a međusobno braća i sestre. Danas, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, pitamo se koliko ovih kultura i plodova raste na poljima našeg društva, na našim njivama obitelji i u našim vrtovima osobnog života u Lijepoj Našoj? Uza sve europske fondove i rast bruto društvenog proizvoda, veću zaposlenost i primanja, stručnost i tehničke mogućnosti, uza sve reforme, sve to još nije dovoljno za izbjegavanje opasnosti „šikarja usred voćnjaka“. Sve to, kao i nove reforme, malo znače ako je čovjek sveden samo na dimenziju kruha i ako ostaje stari čovjek: nepošten, sebičan i nemoralan… Sigurno nam je svima stalo da Lijepa naša izbjegne opasnost raznih oblika korova i šikarja te da naše društvo bude prepoznatljivo u proročkoj slici voćnjaka. Je li to nama moguće?
Mala Hrvatska zadivila je naš planet svjetskim srebrom. Imajući u vidu našu povijest, tolike žrtve i stradanja na putu slobode, a pogotovo naš krsni savez vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu, Hrvatska bi trebala i mogla biti pri vrhu, pa čak i u finalima na mnogim drugim poljima. U finalu: dostojanstva osobe, zaštite života od začeća do prirodne smrti, svjedočanstvu i vrednovanju slobode, u odnosima solidarnosti, u finalu vrednovanja i promicanja obitelji, po pravednim i humanim zakonima, po zajedništvu u različitostima, po poštenju i dobroti, po ljepoti Lijepe Naše, po obrađenim poljima i njivama… Za visoko mjesto na tablici Europe i svijeta, obvezuju nas naši branitelji, čiji Dan slavimo. Svojim darom života izveli su nas iz jednog stanja šikarja te su svojom žrtvom pobijedili i otklonili svaku pomisao na kriminal, nepravde, sebičnost i nepoštenje u našem društvu. Ali, prije svega i iznad svega, obvezuje nas riječ Božja, krsni savez vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Podsjetimo se da naša riječ poštenje upravo dolazi i izvire iz riječi Božje: od štenja – čitanja i po-štenju riječi Božje, rađa se poštenje.
Imajući sve ovo u vidu, čude nas i zabrinjavaju neke pojave korova i šikarja u Lijepoj Našoj: odnos broja rođenih i umrlih; starost stanovništva; napuštanje i odlazak mladih i obitelji u druge sredine; nezaposlenost i nedovoljna primanja; nepravde i pojave kriminala; neobrađena, zapuštena i šikarjem obrasla polja, pusta sela i sve manje mladih obitelji; podjele, sebičnost i svađe; urušeni domovi i krovovi, a korov i šikarje izrastaju i na ognjištima… Želim danas među tim pojavama spomenuti u šikarje obrasle domove i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske, srpske nacionalnosti, koji su prije svega žrtve velike, megalomanske i osvajačke politike, koja je njihove domove – voćnjake, pretvorila u ružno i pusto šikarje. Rat je poguba ljudske naravi. U ratu svi gubimo jer rat nikome nije brat. Bilo bi mi drago da se svi oni vrate na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku te svojim radom i poštenjem zajedničku Lijepu Našu izgradimo još ljepšom. Na tom putu svima nam je potrebna istina, mir i pomirenje. Potrebno nam je svima obraćenje: vjernosti Bogu i ljubavi prema svakom čovjeku. Svijest da smo sinovi i kćeri zajedničkog nebeskog Oca i da smo braća i sestre, jedini je siguran put krčenja šikarja i izgradnje Lijepe Naše.
Draga braćo i sestre, prorok Mihej spominje praoca Abrahama. Svi smo Abrahamovo potomstvo: židovi, kršćani, muslimani, kao i svi ljudi dobre volje. Premda nas određuje biološko roditeljstvo, kao i ambijentalno porijeklo – nacionalno, kulturološko, tradicijsko – u svakom čovjeku postoji „unutarnja arhitektura“ koja nas otvara i stavlja u odnos s Bogom Ocem. Nismo plod samo ljubavi dviju osoba, oca i majke, niti rezultat socio-kulturološke sredine, nego prije svega plod smo ljubavi nebeskog Oca kojega svi smijemo i možemo zvati: „Oče naš“! Koliko god bili različiti, svojom vjerom, kulturom i duhovnošću, obogaćujemo naše zajedništvo u različitosti, koje nas vodi do Boga, zajedničkog Oca svih ljudi. Svi smo pozvani „u kruh umijesiti“ duhovno-moralne vrednote. Nama kršćanima, Kristovim vjernicima, katolicima, pravoslavcima i evangelicima, Krist govori: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“! Za nas, Njegove vjernike, iz Božjeg srca izišla je utjelovljena Riječ, Sin Božji, Osloboditelj čovjeka i Spasitelj svijeta koji nam je svojom žrtvom ljubavi posvjedočio da je s Njime moguće šikarje pretvarati u voćnjak. Pa on je trnje i šikarje križa pretvorio u slavu uskrsnuća. Krist je Put, Istina i Život našega dostojanstva sinova i kćeri Oca nebeskoga.
Bog Otac – otac svih ljudi, u svojoj neizrecivoj ljubavi nikoga ne mrzi i ne odobrava mržnju. Reći: „Oče naš“, znači priznati i prihvatiti sve ljude svojom braćom i sestrama. Svijest da smo njegovi sinovi i kćeri temelj je naše uspješne pretvorbe šikarja u voćnjak društva Lijepe naše. Osobna i kolektivna memorija, kao i iskustvo podsjećaju nas da je opasno zanijekati Boga Oca ili ga zamijeniti nekim „horizontalnim očinstvom“: idolom, nacionalizmom, ideologijom… Sačuvao nas Gospodin od takvih prošlih ponavljanja i oslobodio nas od svih sličnih novih pokušaja šikarja! Zato, pitanje za nas kršćane, za našu budućnost: Kakav je odnos kruha i riječi Božje u našem osobnom životu i u našim društvenim ulogama? Što i koliko nam znači Isus Krist? Poznajem li Ga i razgovaram li s Njime? Ili, poznajem Ga, ali ne razgovaramo? Ili, niti Ga poznam, niti razgovaramo? Jesmo li Njega odstranili iz svog osobnog i društvenog života, poput Velikog inkvizitora koji mu reče: „Što si opet došao? Smetaš nam! Ono što si imao reći, ti si rekao! Ono što si imao učiniti, ti si učinio! Sada smo mi koji odlučujemo i vladamo, s Tobom, ali bez Tebe!“
Braćo i sestre, ne možemo i ne smijemo Njega protjerati iz svoga života i društvenih odnosa bez teških posljedica za nas i naše društvo. Isus Krist mijenja i gradi odnose među nama kao i naš odnos prema kruhu – sredstvima za život: čini nas socijalno osjetljivima, pravičnima i požrtvovnima. U svijetlu Božje riječi problem nedostatka kruha postaje problem svih nas, a ne samo onih koji oskudijevaju. Štoviše, Gospodin ono malo što imamo umnaža da svima bude dostatno. Pored tržišnih cijena zarade i zasluga, riječ Božja u naše odnose unosi besplatnost, sebedarnu ljubav, unosi istinu i pravdu, poštenje i solidarnost, mir i pomirenje. Primjer takve ljubavi su naši branitelji koji su za nas darovali svoj život. Svatko od nas i svi zajedno, u svojim ulogama, pozvani smo vjerovati i graditi voćnjak – bolje društvo Lijepe Naše. Je li to moguće? Biološki gen kao i onaj milosni – krsni, gen kršćanske nade, ne daju mjesta beznađu i ravnodušnosti. Proroštvo voćnjaka traži zajedništvo s Bogom Ocem i naše međusobno. Traži obiteljske odnose, jer onaj koji sluša riječ Božju i vrši volju Očevu postaje brat, sestra i majka Sinu Božjemu, podsjeća nas Matej u svome evanđelju.
Draga braćo i sestre, slaveći važne događaje na putu naše slobode, budimo ne samo dobri učenici memorije prošlosti, nego njenom snagom i mudrošću, postanimo još bolji radnici i suradnici budućnosti naše Domovine. Čestitam svim građanima Hrvatske Dan što ga učini Gospodin! Čestitam i Dan Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Majko Marijo, pogledaj na nas svoju djecu. Povedi nas, Majko, svome Sinu – našem bratu – Utjelovljenoj Riječi kako bi nam s Njime i po Njemu bila blagoslovljena zajednička budućnost u voćnjaku Lijepe Naše.
Mons. Marin Barišić
Nadbiskup metropolit splitsko-makarski
IKA
