Ne samo ovoj dvojici, nego i ostalim apostolima treba mnogo da bi doprli do kršćanske zrelosti Svi oni manjeviše potječu iz siromašnih životnih prilika i sad koriste vrijeme da bi došli do moći i ugleda preko svoga učitelja. Krist im je upravo govorio o smrti i uskrsnuću u Jeruzalemu, a oni misle da osiguraju položaje. Što su tražili zapravo Zebedejevi sinovi?
Doslovno mu govore: "Daj nam da sjednemo jedan tebi s desne, a drugi s lijeve strane u slavi tvojoj." Čudan zahtjev, ali još jedan dokaz čovjekova častohleplja, sebičnosti, guranja do vlasti i časti. Isus žuri u smrt, a njegovi učenici žure da zauzmu prva mjesta, mekane stolice. Dugo su u njegovoj školi, a ništa nisu naučili. Gotovo neshvatljivo: pred Kristom je poniženje, križ, strašno krvavo prijestolje, patnja do iscrpljenja, a najodaniji apostoli žele mekane stolice i mekani život. Teško shvatljivo čovjekovo srce.
Isus se nije srdio, ljutio nego ih je poukom poveo dva koraka dalje. Prvi korak je sasvim oprezan i pozoran. Postavio je dva pitanja. Isus nije mogao bolje odgovoriti na njihovu molbu. Oni ne znaju što mole, vide samo veličinu i proslavu ali put do toga ne vide. Taj je put strm, kamenit za njih možda neprohodan. Sve se ovo nalazi u pitanju: "Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti" (Mk 10,38).
"Kad to čuše ostala desetorica, razljutiše se na Jakova i Ivana." Ne ljute se desetorica na braću što traže prva mjesta, nego zato što i oni žele isto: prva mjesta. I boje se da im ne izmaknu. Dokaz kako čovjek neizlječivo boluje od zavisti i slavohleplja, kako se bezobzirno gura do prve stolice.
Isus će otrijezniti najprije braću Jakova i Ivana: "Ne znate što ištete." Kaže im: Njega čeka kalež muka, njegovo je prijestolje križ. On će biti kršten vlastitom krvi. Pita ih: mogu li dijeliti s njim kalež boli i patnje križa. Mogu li sudjelovati s njim na mukotrpnom putu, imati udjela u njegovim patnjama. Piti iz Isusova kaleža znači prihvatiti njegov put koji kroz ljubav i potpuno predanje ide do Kalvarije, do smrti na križu. To je onaj kalež za koji je Isus molio Oca u Maslinskom vrtu da ga mimoiđe ako je moguće. Uvijek dodajući: ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš? Jesu li za to sposobni. Tuda je put do slave i prvoga povlaštenog mjesta što ga traže.
"Tko bi želio biti najveći među vama neka bude vaš poslužnik!" Neobičan, božanski paradoks: Isus misli potpuno suprotno nego sebični, pohlepni, nasilju skloni čovjek. Isusov svijet kraljevstvo ljubavi i duha posve je drukčiji od svijeta, gdje vlada tko je jači, drskiji, bezdušniji. Da sasiječe korijenje bolesnih želja, lude ambicije svojih učenika, Isus daje svoj model vlasti i časti: tko želi vladati, mora služiti. Ima samo jedna vlast: služiti braći, nesebično, nezainteresirano, biti sluga braće...
"A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude sluga svima." Kako je to posve drukčije nego mi mislimo i želimo? Malo ih je koji ne žele "biti najveći" "biti prvi". Malo ih je koji žele drugo: biti sluga, biti "rob" svima. Već malo dijete bori se svojim malim šakama da osvoji prvo mjesto u srcu svoje majke ili na njezinu krilu; da prisvoji najljepšu igračku ili najveći komad kolača. Takav je čovjek i teško je ne biti takav.
Znao je Gospodin da će i u Crkvi njegovoj biti bolesnih želja za guranjem, za vladanjem nad drugima; da će uvijek biti ljudi kojima je prva briga vlastita korist, čast i vlast, a ne duše i njihovo dobro. Uvijek će ih biti koji rado zapovijedaju, nerado služe.
Isus daje svoj lijek, svoj primjer: tko hoće vlast neka, bude sluga. Neka druge obogati svojom ljubavlju, svojom dobrotom, sobom. Isus ne priča priče nego daje primjer: vlastiti život. "Sin čovječji nije došao da mu služe nego da on služi."
Sv. Pavao će to izraziti nezaboravnim riječima: Bio je Bog, postao je čovjekrob, svršio na križu. Najviše mjesto, čast i vlast zamijenio je s križem na kojem su umirali samo robovi. Takav je bio Krist. Nije tražio da mu se klanjaju, nego je sebe darovao svima. Nije se igrao gospodara, bio je sluga. Svoju ljubav, krv i život stavio je na raspolaganje svakom čovjeku, čitavom čovječanstvu. Za sve predao je sebe.
Da, na križu Isusovu napisano je njegovom krvi kako se ljudima služi: daje im se sva ljubav, sav život. Onda se od njih može i mora tražiti sve: da služe Bogu i uz najveće žrtve da slušaju njega. Isus nije ni mislio ni rekao da Crkvi i društvu ne trebaju "prvi"; da nije potrebna "vlast" nego da "prvi" budu uvijek prvi u ljubavi, nesebičnosti, odricanju, opraštanju; da se prije svega i uvijek brinu za dobro svoje braće. Tada će oni što nisu na vlasti rado prihvatiti svoje poglavare, njihovu vlast. Ljubav i pažnju nitko ne odbija...
Papa sv. Grgur Veliki nadahnut ovim evanđeljem sebe je nazvao: "Sluga slugu Božjih". Svatko od nas je sluga: u svojoj maloj ili velikoj Božjoj obitelji. Kralj George VI. rekao je na dan svoga krunjenja: "Najveća čast je služiti drugima." Papa, kralj, predsjednik ne može biti svatko. Ali svatko može i mora biti "sluga slugu Božjih". Svatko ima dužnost i čast služiti drugima.
Patnju i trpljenje očekuje i traži Isus i od nas. To traži i svojim blago izraženim riječima današnjeg svetog Evanđelja. "Tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj daje kao otkupninu za mnoge" (Mk 10,4445).
I jedino u sjeni križa Kristova, u vidu Kristove patnje, i naše patnje, makar ostaju i dalje tajna, ipak postaju razumljive i možemo ih nositi. U sjeni Kristova križa, u njegovoj školi stvaraju se mučenici, heroji kršćanstva, junaci trpljenja.
Lidvina je bila dijete svoga vremena. Radovala se životu i svemu onome čemu se raduju mladi ljudi željni radosti, sreće i pravoga života. U naponu mladenačke snage i ljepote, u dobi od petnaest godina, nesrećom na ledu slomila je rebro. To je bio početak njezine teške bolesti, a s bolešću i put na Kalvariju te preko Kalvarije u nebo.
Na početku bolesti mlada je djevojka bila gotovo očajna. No, Bog ju je na poseban način htio za sebe. Zato joj je dao veliku milost u osobi pobožnoga i mudrog ispovjednika. On joj je u teškim trenutcima pokazivao križ i raspetoga Isusa govoreći: "Gledaj, Lidvina, je li ovomu dobro? Trpi li on?" A Lidvina bi odgovorila: "Ali još sam mlada". Ispovjednik bi na to odgovorio: "Ni ovaj na križu nije bio star. Još bi dugo živio i imao sve što bi poželio." I kada bi opet pala, govorio bi joj: "Lidvina, a što je došlo poslije Velikoga petka, poslije Isusova trpljenja? Zar nije došao Uskrs. Proslavljeno je ustalo tijelo koje je na Veliki petak bilo strašno izmrcvareno. Zar ne želiš da i tvoje bolno tijelo ustane onako proslavljeno?" I ona bi se umirila. No, slaba ljudska narav ponovno bi je dovodila do zdvajanja. A mudri bi duhovni vođa govorio: "Lidvina, poslije uskrsnuća Isus je uzašao na nebo gdje sjedi s desne Boga Oca u časti i slavi. Otišao je onamo da nam pripravi mjesto. Ako hoćeš imati to mjesto, moraš ići za Isusom na Kalvariju i preko nje u nebo."
Pod njegovim vodstvom Lidvina je uzljubila trpljenje i svoju bolest. Trpjela je strašne bolove trideset osam godina; cijelo je njezino tijelo bilo jedna velika rana. Trideset tri godine nije ustala s kreveta. I nikakve utjehe nije imala osim u Bogu. Ipak je iz ljubavi prema raspetome Isusu sve radosno podnosila govoreći: "Ako bi mi Bog dao mogućnost da za jednu Zdravo Mariju nestane ovo trpljenje, ja ju ne bih izmolila."
Uistinu čudna mučenica i čudna tajna trpljenja! Ali i milost trpljenja! U životnim poteškoćama bacimo i mi pogled na raspetoga Krista i sjetimo se da i naš put u nebo vodi preko Kalvarije nakon koje nas čeka uskrsnuće te vječni život u slavi s našim Otkupiteljem.
Isus i nas sve poziva na služenje. Oduprimo se svakoj sebičnoj želji da budemo prvi, da budemo služeni. Upitajmo se svakoga dana: što sam danas učinio dobra svojim bližnjima? I neka naša odluka bude svakoga dana: sutra ću učiniti više dobra svojim bližnjima. Pozvani smo kao Isusovi učenici biti spremni piti kalež kao i Isus i biti neumorni u svakodnevnom služenju braći.
Krist je zato "Božja slika": čovjek koji je najdublje proživio u vjernosti Ocu i vjernošću je pobijedio ono što inače onemogućava vjernost (grijeh, trpljenje i smrt). U sebi je obnovio čovjeka "na sliku i priliku Božju". Stoga je i uskrsnuo (pobjeda nad smrću, grijehom, trpljenjem) jer Bog stvara za život a ne za smrt.
Naša je pobjeda sigurna. U Kristu je već ostvarena. Bog nam je to pokazao kad ga je uskrisio i učinio Gospodinom. Kršćanin živi s tom vjerom i u toj nadi. Tu pobjedu ostvaruje u ljubavi koja je oblik života u punini i slobodi. Tako je spasenje po Kristu dostupno svakom čovjeku.
Kršćanstvo nije prepreka na putu napretka, ne želi nikoga držati u siromaštvu, ali mjerilo kršćanske veličine nije i ne može biti zemaljska sreća. Uz nju mora biti još nešto povezano: ljubav prema Bogu koja sve ljudsko oplemenjuje, a sve siromašne i ponižene uzdiže.
Tko je iskusio Božju ljubav, njemu ne može naškoditi svjetovna moć, jer posjeduje u sebi pravu Božju snagu; njega ne ponižavaju zemaljske nesreće i nevolje, jer ga pri tom uzdiže visoko Božja ljubav. Naša je snaga i sreća u Bogu. Mi se samo u njega uzdajmo. Bog je naša budućnost i život, sreća i spas!
