Zato su farizeji i starješine uzele sa sobom pristaše rimske vlasti, takozvane herodovce, da i oni budu svjedoci kad ga budu pitali.
Oni su upitali Isusa pred narodom: je li dopušteno dati caru porez ili nije? To je bila njihova zamka.
Ako rekne „Da, morate plaćati!“, zamrziti će ga židovski narod i smatrali bi ga suradnikom Rimljana. Kome je to drago davati porez tuđinu.
Ako pak rekne: „Ne, ne trebate plaćati“, eto ti jada. Proglasiti će ga političkim krivcem, buntovnikom protiv vlasti, cara, tužit će ga vlastima da buni narod i zatvorila bi ga rimska policija… Jedno i drugo bilo bi opasno reći.
Zašto me iskušavate, licemjeri. Isus se nije dao iznenaditi. Prozreo je njihove zlobne misli i namjere. Zato je zatražio da mu pokažu novac. Pružiše mu denar i on ih upita: Čija je ovo slika i natpis? Odgovoriše: carev. Tada im reče Isus: Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje! I više ga nisu ništa pitali.
Ovo je odgovor ne samo farizejima nego svima ljudima do konca svijeta. Pravilo života.
Isus nas dakle svojim odgovorom žeIi kao i svaki put poučiti. On želi proširiti naše duhovne horizonte i naučiti nas kako da vrednujemo čak i ovozemaljska zbivanja, jer mi nismo samo građani neba, nego i građani ovozemaljskog društva. Isus nas želi kao prvo osloboditi od svakog unutarnjeg ropstva i otuđenja, jer samo tako možemo živjeti u punoj i pravoj slobodi djece Božje. Čovjek je velik u Božjim očima i određen je za vječnost, kojoj treba podrediti sva zemaljska dobra. Bilo bi strašno zlo i neoprostiv grijeh igrati se sa svojim vječnim određenjem, te u prevelikoj brizi oko stjecanja zemaljskih dobara zaboraviti svoj vječni cilj. Istina je, treba vršiti svoje ovozemaljske dužnosti i ispunjavati svoje obaveze, ali se nikada ne smije zaboraviti ono što je jedino potrebno, a to je vječno spasenje duše.
Isus nije došao osnovati zemaljsko kraljevstvo i sređivati naše monetarne odnose. On naviješta dolazak Božjega kraljevstva, koje je svakom čovjeku otvoreno bez obzira tko on bio i gdje se nalazio.
Uostalom to je jasno pokazao kad je jednog od omraženih carinika Mateja uzeo za svoga apostola. Za Isusa nije važno što je tko. Za Isusa je svaki čovjek jednako vrijedan svakoga poziva na spasenje i suradnju.
Tko je Bog i što ima njegovo i što mu treba dati odnosno uzvratiti? Radije upitajmo što ima u nama, na nama i oko nas a da nije Božje? Čovjek je sve primio od Boga. Primio je život, darovan mu je isječak vremena u kojemu živi, dano mu je tijelo od zemlje, kao i sve što treba za uzdržavanje tijela i to sve od zemaljskih plodova i sastojaka. Zemlja je velika ostava, iz koje svatko može uzimati koliko mu treba.
Bog mu je dao svoju sliku, besmrtnu i razumsku dušu sa slobodnom voljom. Bog je dao svoju Objavu, po kojoj doznajemo tko je Bog ali i tko je čovjek. Po toj Objavi doznajemo da čovjek nije stvoren samo za zemlju nego i za nebo. Mi smo na zemlji na prolazu. Naša je domovina nebo i mi prema njoj putujemo velikom brzinom.
Dao nam je potrebna sredstva za uzdržavanje naše duše na putu prema vječnosti. Objavio nam je i smisao našega kratkog života na zemlji.
Isus za sebe reče: došao sam izvršiti volju svoga nebeskog Oca. To je i naša zadaća. Božja je volja sadržana u ovih šest riječi iz današnjega evanđelja: podaj Bogu Božje, a caru carevo, odnosno ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga, svakog čovjeka, kao sama sebe odnosno u Deset zapovijedi i Evanđelju! Možemo li i mi reći: svršeno je!? Ispunio sam svoju zadaću - volju Oca nebeskoga.
Ako je naša prva i jedina zadaća izvršiti volju Oca nebeskoga, to znači da treba sve izbjegavati što bi se suprotstavljalo njegovoj volji. Zar se ne ćemo sjetiti Kristovih riječi: tko se ne odreče sebe i svoga života radi mene, nije me dostojan? Sjetimo se i riječi sv. Petra, koje je izrekao na židovskom sudištu, kada su ga pitali: zašto propovijeda Krista, a oni su mu to zabranili? Petar odgovori: više se treba pokoravati Bogu nego ljudima. Krist je život.
Sve što imamo to je Božji dar i trebamo ga upotrebljavati onako kako on hoće, a ne kako hoće ljudi. Da bismo mogli biti takvi dao nam je pomoć i snagu u svomu Tijelu i Krvi, rekavši: Tko jede moje tijelo i pije moju krv imat će život vječni.
Čovjek je društveno biće. Želi živjeti u zajednici, zajedništvu s drugima, ali se ne želi utopiti. Svi ljudi na zemlji čine jednu veliku zajednicu. To se osjeća u današnje doba kada su priopćivala takva da ni udaljeni krajevi nisu daleki, kada su takve mogućnosti da bismo mogli gotovo sa svakom kućom na zemaljskoj kugli iz sobe razgovarati i gledati se licem u lice. Ova se zajednica dijeli na manje zajednice, narode, srodnike po krvi. Svaki narod želi imati svoju slobodnu i nezavisnu državu.
Prema Kristovoj propovijedi svaki je pojedinac dužan čuvati, pomagati i unaprjeđivati svoju državu. Ako će je čuvati mora imati svoju vojsku koja će je braniti, ako je tko napadne. Zato se svatko tko je za to sposoban, mora osposobiti, služiti vojsku, da zna i može braniti svoju domovinu. Svaki pojedinac trebao bi plaćati pravedni porez i carinu na uvezenu robu (predmete) iz tuđih država.
Neodazivanje vojnoj obvezi onih koji su zato sposobni, neplaćanje poreza, krijumčarenje uvezenih stvari protivi se Kristovoj naredbi i koji to rade čine grijeh. Isto tako koji bi otuđivali ili kvarili državne stvari činili bi grijeh protiv zajednice. Ne smijem nikome činiti štetu, kao što ne bih želio da je netko meni učini.
Nepoštivanje državnih zakona koji su u skladu s Božjim zakonima je grijeh.
Dobri Bože, stvoreni smo iz ljubavi i za ljubav. Tvoja smo slika…Hvala Ti na svemu što si nam do sada darovao! Hvala Ti što si nam poslao Spasitelja Isusa. Molimo Te, Isuse, pomozi nam da budemo onakvi kakve nas Bog želi… Njegova vjerna slika. Da mu se potpuno predamo kao što si se Ti predao. Predajemo Ti se posve…! Ti si naš mir i život, istinska sreća i vječni spas!
Otac mi je pomogao upoznati Boga ljubavi
Dječak je neprestano dolazio kasno iz škole. Njegovi roditelji nisu nalazili razloga njegovu kašnjenju, a koliko god su ga pokušavali uvjeriti da promjeni svoje ponašanje, ništa od svega toga nije pomoglo.
Konačno, u svojoj bezizlaznosti otac dječaka sjeo je pored njega te mu rekao: "Drugi put kada zakasniš iz škole dobit ćeš samo kruh i vodu za večeru bez obzira, kako bio gladan. Je li jasna moja uputa, sine?"
Dječak je gledao pravo u oči svog oca i jednostavno kimnuo glavom. On je itekako razumio očeve ozbiljne riječi. Nekoliko dana dječak je iz škole dolazio na vrijeme, da bi onda jedno poslijepodne došao posve kasno, čak kasnije nego prije. Njegova majka dočekala ga na vratima, no nije ništa rekla. Otac ga je susreo u dnevnome boravku, no ni on nije rekao ništa, čak ni kako si i kako je bilo u školi.
Te večeri, dok su njih troje sjedali zajedno za stol kako bi večerali, dječak je ostao bez daha i riječi. Tanjur njegova oca bio je napunjen hranom kao i tanjur njegove majke, ali njegov tanjur sadržavaše jedan jedini komad kruha. Do tanjura bijaše čaša koja je bila napunjena vodom. Dječakove oči zaustavile su se prvo na komadu kruha, a potom na čaši - to bijaše kazna o kojoj su mu govorili roditelji. Da sve bude gore, on je te večeri uistinu bio jako gladan te se nadao da će svoju glad utažiti ukusnom majčinom hranom.
Otac je pričekao dok se dječakovo iznenađenje nije smirilo, potom je polagano i bez ijedne riječi uzeo dječakov tanjur, stavio ga ispred sebe, a svoj tanjur stavio ispred dječaka. Dječak je dobro razumio što je njegov otac učinio. Njegov otac uzeo je na sebe kaznu koja je njemu pripadala zbog njegova ružnoga ponašanja.
Godine kasnije taj isti dječak, sada već mladić u godinama, prisjećao se toga događaja govoreći: "Cijeli život sam znao kakav je Bog po onomu što je moj otac učinio te dotične večeri za mene."
