Imaju velike kuće vrijedne nekoliko milijuna dolara. Titra li vam srce za tim? Ako da, šutite, nemojte reći. Imaju zdravstvena osiguranja, skupa auta. A znate li što je gore od neostvarenih snova? Ostvareni snovi koji su bljutavi", rekao je pater Ike Mandurić mladima u svojoj propovijedi drugog dana prvog hrvatskog Mladifesta koji je pratila Hrvatska katolička mreža.
Propovijed patera Ike donosi Hrvatska Katolička Mreža u cijelosti.
Ima jedna silno važna poruka koju Bog hoće čovjeku donijeti. Toliko je važna da Bog koristi sve što postoji na nebesima. Ta poruka ima jedan silan problem zbog čega to baš tako i ne uspijeva. Toj poruci nešto nedostaje. Znate što je problem u toj poruci? Nevjerojatna je! To je jedini problem. Kako možeš vjerovati da si najljubljenije dijete Božje, da si stvoren na sliku Božju? Pa tko to može vjerovati? Ljudi odustaju jer Bog hoće reći: “Vrijedan si, čak i toga da ja umrem za tebe.” Pa tko to može vjerovati? Jer ja znam sebe, svoje laži, prevare, prljavštine, zloće, prijetvornosti, ljubomore. Znam sebe! Pa tko to može vjerovati? I zato odustaju Tvrd je to govor. Tko to može slušati?
Ali kako odustati od istine? Kako Bog može odustati od toga da ne navijesti da je sva Božja ljubav za tebe? Kako može odustati od toga da ti ne navijesti da su ti svi grijesi oprošteni? Kako Bog može odustati da ti ne kaže da te ljubi, da ti je dao srce, da si kruna njegovih stvorova?
Zato ste došli u Viduševac. Zato je Bog potaknuo Marijana. Marijane, čestitam. Hrabar si čovjek. Dao si se vući od Boga za nos. Znam da ti je bilo teško i neizdrživo jer sam i ja to prošao više puta. Sto puta sam se i sam pitao što mi je to trebalo? Vući u Gunju stotine volontera dok se cijela Hrvatska kupa, a ja zalutao u Gunju. Ili na Goli otok? Što će mi to? Dao sam se prevariti od Boga i zato mi je drago. I drugačije se ne može roditi Božje djelo. Tako je bilo i s Petrom i s Pavlom. I s onom dvojicom što su bježali u Emaus. Svi su rekli: “Što mi je to trebalo?”
“Ah, moj pater Ike…”, kaže Bog svakog jutra. I lijepo je to znati. I ja to znam. Tako misli i na tebe svakog jutra: Marija, Petra, Josipa, Ante, Marko, Grga…
Bog nas koristi da nas izmami iz tog svijeta, iz tog grada, iz tog interneta, iz tih laži, ne bi li se probila ta riječ da smo tako ljubljeni. Pa nam Bog nekada dopusti siromaštvo, bijedu, bolest i nepravdu. Pa ti Bog dopusti da nad tvojom Hrvatskom bdije nekakav strah i bauk iseljavanja, političkih nepravdi, da ti srce zadrhti samo da zavapiš. Bog se svime koristi da ti poruči koliko te silno ljubi. I kad bi to shvatio, to sve mijenja. Evanđelje nije moguće shvatiti bez te poruke, ono bez toga nema smisla. Nedostaje ključno objašnjenje svih Božjih djela, poruka, odnosa, gesta, riječi. Bez toga nije moguće shvatiti teologiju, bez toga nije moguće pastoralno djelovati niti je moguće slijediti Duha Božjega. Bez toga nije moguće biti lud u očima svijeta, a što je važno da bi Bog mogao po tebi činiti ono što hoće.
Postoji jedna temeljna, silno važna poruka. Toliko važna da bi trebao svaki od nas svećenika ako je dohvatio tu poruku, biti jednako tako lud u očima svijeta. Da budem spreman odvesti svoj narod bilo gdje kao Mojsije, Abraham, Pavao. Gledajte tog Pavla. Ma ne možeš ga zaustaviti. Kad je dohvatio i shvatio tu tajnu koliko Bog ljubi čovjeka, najprije se prestrašio: “Pa kako to prije nisam vidio, kako to nismo znali?” Kada se ta riječ probila u njegovo srce, onda više nije mogao stati, nego njegov život je postao: “Moram dalje dojaviti braći da nas Bog neizmjerno ljubi.” Božja ljubav je jača od svih ludosti, svih promašaja. A to znači da je Božja ljubav vrijednija od svega drugoga što svijet ima. Onaj tko dohvati, dotakne tu ljubav, gubi interes prema svim drugim stvarima koje su nevažne, malene i mizerne. Zato sveci lako postaju siromasi jer ih to više ne ispunjava. Onaj koji zna da ga Bog ljubi, on Boga razumije. Onaj koji ljubi Boga i zna da ga Bog ljubi, on mu počinje nalikovati, u njega se prelijeva Božja dobrota.
Tako je Bog sretan kad ti zabrljaš, kad upadneš u blato jer sada ljubav može poteći. Sad će ti oprostiti, okupati te u ispovijedi, navijestiti ti Riječ, uskrsnuti te u euharistiji.
Ta poruka toliko vrijedi da se zbog nje vrijedi rastrgnuti. Da ta poruka dođe barem do jednoga. Vrijedi se njome oplijeniti, kao što se Krist oplijenio. Vrijedi zbog nje i zdavlje izgubiti. Vrijedi biti raspet zbog toga. Moraš doznati da te Bog ljubi. Ako zbog toga nešto izgubiš, ma što ima veze. To je vrijednije i od života.
Uistinu je tužno gledati koliko nas kršćana to još ne zna. Koliko to još nismo shvatili i povjerovali? I ne živimo tu radost svakoga jutra: Bog me ljubi. Bog me poznaje. Bog me milo gleda. Bog misli na mene. Kad nekoga ljubiš, stalno misliš na njega.
“Ah, moj pater Ike…”, kaže Bog svakog jutra. I lijepo je to znati. I ja to znam. Tako misli i na tebe svakog jutra: Marija, Petra, Josipa, Ante, Marko, Grga… Ljubav je ona koja stalno misli na ljubljenoga. Ljubav je ona koja hoće biti zajedno. Zato se Bog nama daje. Stalno hoće učini nešto za onoga koji ga ljubi.
Mladić je sretan kad može nešto učinit za svoju djevojku. On je sretan kad joj zapadne auto u blato. Super, ovo je genijalan dan! Sad ću učinit nešto za svoju djevojku. A ona je sretna kad se on razboli. Da mu može skuhati čaj, staviti obloge, skuhati juhu. Sretna je! Doduše, tužna je jer suosjeća, ali je i sretna-to je moja šansa. Tri dana, pet dana imam šanse što ću sve dati: juhe, obloge, čajeve. Tako tata, mama, prijatelj. Tako branitelj. On je sretan kad izbije rat za domovinu jer može ginuti za domovinu. Tako vatrogasac, tako svećenik. Sretan je kad ima netko tko ne zna što će od života jer on sada može biti svećenik. Nije sretan jer je nekome teško, nego jer može poteći ljubav.
Onaj tko ima nešto i ima nekoga koga silno voli, s njim želi sve podijeliti. Zato je u braku sve jedno. Oni postaju jedno.
Tako je Bog sretan kad ti zabrljaš, kad upadneš u blato jer sada ljubav može poteći. Sad će ti oprostiti, okupati te u ispovijedi, navijestiti ti Riječ, uskrsnuti te u euharistiji.
Znate kako je Isus rekao: “Žarko sam želio blagovati ovu Pashu”, uoči ulaska u Jeruzalem kada ide umrijeti. Isusovo srce klikće. Isus kaže: “Ovo je moja životna šansa. Sad ja mogu cijeloga sebe dati.” Isus je sretan jer može poteći ljubav. Ljubav se hoće dati.
Ljubav hoće biti zajedno i to svo vrijeme, do jutra pa onda i do sutra i do vječnosti. Sve to što vrijedi između nas ljudi ovdje, tako je prisutna Božja čežnja za tim. Kao što mi govorimo: “O kada ću doći i lice Božje gledati?” Još više Bog čezne: “O kad će doći da budemo zajedno, da lice moje gleda i ja njegovo jer sam ga za sebe stvorio.”
Božja ljubav je toliko silna da ne postoji nešto što ne bi dala. Može li ljubav reći: “Evo, dajem ti pola srca, a pola ne. Ja te jako volim, ali pola srca ti ne mogu dati. Čuj, ako budeš umirao, pola srca ti ne mogu dati jer moram nešto ostaviti sebi.” To nije ljubav! Ljubav hoće dati sve i više od svega. Ljubav bi htjela još više. Zato je ljubav Božja savršena jer ona može maksimalno i beskonačno ljubiti, a naša ljubav ne može.
Ti si najbolje što je Bog mogao stvoriti. I sad ti to ne vidiš?
Onaj tko ima nešto i ima nekoga koga silno voli, s njim želi sve podijeliti. Zato je u braku sve jedno. Oni postaju jedno. A Isus upravo to moli: “Hoću da oni budu jedno, kao što smo Ti i ja jedno, Ti u meni i ja u Tebi, tako da oni budu u meni.” Isus moli Oca svoga da mi budemo u istoj relaciji prema Presvetome Trojstvu kao što je Presveto Trojstvo između sebe. To je Isusova duboka čežnja.
Na jednom mjestu Isus nam naviješta kako sve jest za nas. Onaj milosrdni otac govori: “Sve moje tvoje je.” Zapravo nam poručuje da je to Očev stav prema meni: sve Božje da bude moje. Bog je vječnost stvorio za mene, a ja sam kruna svih stvorova.
To mi je silno sjelo na zadnjim duhovnim vježbama u Filipinima. Nekoliko dana sam o tome razmatrao.
Ako sam ja kruna svih stvorova, onda se Bog maksimalno iskazao stvarajući mene. Tu je pokazao sav svoj potencijal stvaralaštva. Može li neki umjetnik stvarajući svoje životno djelo ne htjeti dati sve od sebe? Svaki umjetnik će nadići sebe.
Koliko je ludo da jedan čovjek, jedno takvo stvorenje, jedno dijete Božje, pozvano na takvu uzvišenost, pozvano na nebesa, jedno takvo stvorenje u koje sav svemir gleda sa zavišću: i sve biljke, trave, krave, zvijezde, stijene? Svi gledaju: “Čovjek!”
Ti si najbolje što je Bog mogao stvoriti. I sad ti to ne vidiš? Potencijali tog savršenstva su ovdje. I te ljepote koje bi trebale zabljesnuti, ako budemo surađivali mi ćemo biti iznenađeni. U meni se Bog toliko izrekao da sada meni to mora biti sveto. Mora te biti strah da to ne propadne. Moram vidjeti što je to Bog zapakirao u moje srce, koji je to kod, program. Moram bdjeti nad time, da isklija ta moja ljepota. Svaki od nas je drugačiji, ali svaki je kruna svih stvorova. Bog se u tome nije štedio, toliko da ni Bog ne može bolje. Da, ljudi su veći od anđela. Anđeli se klanjaju Mariji, ona je Kraljica anđela. Anđeli čuvaju nas, nama služe, ne mi njima. To dokazuje u kojoj mjeri je čovjek uzignut u Božjoj ideji. To je razlog zašto nam i prašta.
Ali, ljubav znade i puknuti. Mladić iznevjeri djevojku sedam puta i ljubav pukne. Tako i među prijateljima. Bog nam šalje i drugu poruku. Još jaču od toga da nas ljubi. On kaže proroku Izaiji: “Ti si moj!” Ako pucaju ljubavi izmđu djevojke i mladića, između prijatelja, ljubav ne puca ne relaciji-Ti si moj! To je puno bliže od onoga-ljubim te. Puno intimnije. To znači: “Pripadaš mi, jedno smo.” Zato nam Bog toliko prašta. Ja sam njegov!
Sjećam se kad sam bio mladić, kad bih napravio neku štetu: “Otac je moj tu, ja sam njegov. Ta relacija ne puca.” Znao sam da što god napravio, imam se gdje vratiti jer ta relacija ne puca. Bog se mene ne može odreći jer sam ja njegov. U onome što je Očevo, ja imam pravo na sve. Bog nas je toliko pustio blizu. Mi smo posinjena njegova djeca.
Ovo sve što sam dosad govorio je samo uvod. Sad ćemo se vratiti na Evanđelje.
Ostvareni snovi koji su bljutavi. Cijeli život sanjaš da zaradiš za kuću, a onda je zaradiš i sve ti je bljutavo. I tako prođe lijepo tvojih 60 godina, a ti nisi postao svet.
Pogledajmo sad iz ove perspektive. Koliko je ludo da jedan čovjek, jedno takvo stvorenje, jedno dijete Božje, pozvano na takvu uzvišenost, pozvano na nebesa, jedno takvo stvorenje u koje sav svemir gleda sa zavišću: i sve biljke, trave, krave, zvijezde, stijene? Svi gledaju: “Čovjek!” Svemir se trese kad čuje riječ čovjek: “Eno ide čovjek!” Anđeli uzdahnu: “Nešto tako milo, tako lijepo.”
I sad taj čovjek stane maštati, zamislite: o kućama, o zdravlju, o karijeri, o slavi zemljskoj, o popularnosti, putovanjima.
Zašto ćeš putovati zemljom, a doći ćeš u nebo gdje se sve vidi? A ti se satra putujući: “Nisam bila u Aziji! Ike je bio u Filipinima, ja nisam!” Neki izvuku dalekozore i cijeli život gledaju zvijezde. Pa što se mučiš, sve ćeš ih vidjeti odjednom! Na što čovjek troši vrijeme?
Isus kaže: “Pogani, ne ištite zdravlje, imovinu…” Pogani ište te stvari. Čovječe, posvijesti si tko si, za što si stvoren, kako si velik, kako si važan. Jednom vjerniku, kršćaninu mora biti važno da zasluži nebo. Tražite svetost, Kraljevstvo Njegovo, pravednost, samo to! Sve je osigurano. Netko štrajka od gladi. Ne znam je li itko umro štrajkajući od gladi. I satra se ti brinući o onome što je osigurano.
Što li me je sve odvuklo da sam prezreo svoju tradiciju, svoje mjesto i zavičaj? Kad mi je netko usadio ideju da pobjegnem iz svoje Hrvatske?
Zamislite da cijeli dan radnik radi u polju i misli je li kuharica ogulila krumpire. I ide vidjeti je li ogulila, a treba raditi u polju. Pa jesi li ti radnik ili kuharica? Ručak je osiguran. Radi, stvaraj. To je život. To je čovjek.
Vidio sam puno ljudi u svijetu, nedavno u Australiji, koji su ostvarili sve svoje snove. Imaju velike kuće vrijedne nekoliko milijuna dolara. Titra li vam srce za tim? Ako da, šutite, nemojte reći. Imaju zdravstvena osiguranja, skupa auta. A znate li što je gore od neostvarenih snova? Ostvareni snovi koji su bljutavi. Cijeli život sanjaš da zaradiš za kuću, a onda je zaradiš i sve ti je bljutavo. I tako prođe lijepo tvojih 60 godina, a ti nisi postao svet. I prođe tvoja šansa da se otkrije taj beskraj tvoje ljepote, tvoja uzvišenost, tvoja svetost, da se očituje Božje lice u tebi i Njegova dobrota, da ti zatitra srce, da možeš slaviti s anđelima. A ti nisi napredovao. Katastrofa! Tako je tužno i bolno kad kršćani mole za prolazne zemaljske stvari.
Odavde moramo otići posramljeni. Za čime sam ja čeznuo? O čemu ja sanjam? Čime ja svoje srce ispunjam? Zbog čega sam nesretan? Što li me je sve odvuklo da čeznem za Bogom, za svetošću?
Što li me je sve odvuklo da sam prezreo svoju tradiciju, svoje mjesto i zavičaj? Kad mi je netko usadio ideju da pobjegnem iz svoje Hrvatske? Ova Hrvatska, koja jest ovdje i danas, uistinu je nešto što bi jedan mudar, ambiciozan, mladi katolik trebao silno željeti. Ovo je polje u kojem Gospodin doziva i treba one koji se žele ostvariti, žele otkriti svoje srce, svoju ljepotu. Vidjeti što mogu u Gospodinu, kakav mogu postati u Gospodinu. Jedan mladi katolik bi danas trebao željeti biti baš u ovom vremenu. Ovo je najbolje vrijeme, najbolje mjesto za onoga koji želi ostvariti ono na što ga je Bog pozvao.
Koliko smo ljubljeni? To prvo moramo shvatiti jer ćemo tako doći do svetosti. Tragati za tim koliko nas Bog u stvaranju, u Kristovom djelu otkupljenja, u euharistiji, u pozivu na vječnost neizmjerno ljubi.
Dragi brate i sestro, tu ljubav možemo spoznati i živjeti samo ako se odlučimo da ćemo i mi ljubav uzvratiti. Ljubav je uzajamna. Sreća je u tome da pronađemo način kako ljubav uzvratiti.
