Homilija Svetog Oca Franje
3. Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba
23. srpnja 2023.
Isus se u svom govoru o Božjem kraljevstvu služi prispodobama. On priča jednostavne priče koje dopiru do srca slušatelja. Taj jezik, prepun slika, sličan je jeziku kojim bake i djedovi često razgovaraju sa svojim unucima, možda ih držeći na koljenima: na taj način prenose važnu životnu mudrost. Misleći na bake i djedove i starije osobe, korijene koje mlađi trebaju da postanu odrasli, želio bih iznova iščitati tri priče sadržane u današnjem Evanđelju polazeći od onoga što im je zajedničko, a to je zajednički rast.
U prvoj prispodobi pšenica i kukolj rastu zajedno, na istom polju (usp. Mt 13, 24-30). To je slika koja nam pomaže sagledati stvari realno: u ljudskoj povijesti, kao i u životu svakog čovjeka, istodobno su prisutni svjetlo i sjena, ljubav i sebičnost. Štoviše, dobro i zlo su isprepleteni do te mjere da se čine nerazdvojivima. Taj realan pristup pomaže nam da povijest gledamo bez ideologija, bez jalovih optimizama i štetnih pesimizama. Kršćanin, oduhovljen Božjom nadom, nije pesimist, ali nije ni naivac koji živi u svijetu bajki, koji se pravi da ne vidi zlo i govori: „ma sve je u redu!“. Ne, kršćanin je realist: on zna da u svijetu ima žita i kukolja, ponire u samoga sebe te prepoznaje da zlo ne dolazi samo „izvana“, da se za nj ne može uvijek svaljivati krivnju na druge, da se ne smije „izmišljati“ neprijatelje protiv kojih se treba boriti izbjegavajući iskreno preispitivanje samih sebe.
Ali ova nam prispodoba postavlja pitanje: kad vidimo da pšenica i kukolj obitavaju zajedno u svijetu, što trebamo učiniti? Kako se ponašati? U prispodobi sluge bi htjele počupati korov (usp. r. 28). To je stav vođen dobrom namjerom, ali impulzivan i agresivan. Zavaravamo same sebe da možemo vlastitim snagama iščupati zlo kako bismo spasili čistoću. Kušnja je to koja se ponavlja mnogo puta: „čisto društvo“, „čista Crkva“, ali se u postizanju te čistoće izlažemo opasnosti da budemo nestrpljivi, nepopustljivi, čak i nasilni prema onima koji su upali u zabludu. I tako se, zajedno s kukoljem, čupa i dobro žito i ljudima se onemogućuje put, rast, promjena. Poslušajmo, naprotiv, što Isus kaže: „Pustite da pšenica i kukolj rastu zajedno do žetve“ (usp. Mt 13, 30). Kako je lijep taj Božji pogled, ta njegova milosrdna pedagogija, koja nas poziva da budemo strpljivi s drugima, da prihvatimo – u obitelji, Crkvi i društvu – krhkost, kašnjenja i ograničenosti: ne zato da se na njih rezignirano navikavamo ili da ih opravdavamo, nego da naučimo intervenirati s poštivanjem, njegujući s blagošću i strpljivošću dobro sjeme. Imajući uvijek na umu jedno: da su čišćenje srca i konačna pobjeda nad zlom, u bîti, djelo Božje, a mi, svladavajući napast da odvajamo žito i kukolj, pozvani smo shvatiti koji su najbolji načini i vremena za djelovanje.
Mislim na starije osobe i djedove i bake, koji su već prošli dug životni put i, ako se osvrnu unatrag, vide mnogo toga lijepog što su uspjeli postići, ali i poraze, greške, ono što – kako se kaže – „da mi se vratiti, ne bih ponovio“. Danas, međutim, Gospodin dopire do nas umilnom riječju, koja nas poziva da otajstvo života prihvatimo s vedrinom i strpljivošću, da njemu prepustimo sud, da ne živimo sa žaljenjima i grižnjom savjesti. Kao da nam želi poručiti: „Gledajte dobro zrno što je izniklo na put vašega života i pustite ga dalje da raste, povjeravajući sve meni, koji uvijek praštam: dobro će na kraju biti jače od zla“. Starost je blagoslovljeno vrijeme i za to: to je životno doba za pomirenje, za nježno gledanje u svjetlo koje se probilo unatoč sjenama, u pouzdanoj nadi da će dobro zrno koje je Bog posijao prevladati nad kukoljem kojim je đavao htio zaraziti naše srce.
Pogledajmo sada drugu prispodobu. Kraljevstvo je nebesko, kaže Isus, djelo Božje koje tiho djeluje u tkanjima povijesti, tako da izgleda kao malo i nevidljivo djelo, poput gorušičina zrna. No, kad to zrnce uzraste, „veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama“ (Mt 13, 32). I naš život je takav: dolazimo na svijet u malenosti, postajemo odrasli, zatim stari; u početku smo malo sjeme, zatim se hranimo nadama, ostvarujemo planove i snove, od kojih je najljepši postati kao ono stablo koje ne živi samo za sebe, nego zato da daje hlad onima koji to žele i pruža prostor onima koji žele na njemu sviti svoje gnijezdo. Tako da, u toj prispodobi, na koncu staro drvo i ptice rastu zajedno.
Mislim na bake i djedove: kako su lijepa ta raskošna stabla, pod kojima djeca i unuci svijaju svoja „gnijezda“, uče što znači dom i doživljavaju nježnost zagrljaja. Radi se o zajedničkom rastu: zeleno stablo i maleni koji trebaju gnijezdo, bake i djedovi sa svojom djecom i unucima, stariji s najmlađima. Potreban nam je novi savez mladih i starih, kako bi limfa onih koji iza sebe imaju dugo životno iskustvo natopila klice nade onih koji odrastaju. U toj plodnoj razmjeni učimo ljepotu života, gradimo bratsko društvo, a u Crkvi omogućujemo susret i dijalog između tradicije i novosti Duha.
Konačno, treća prispodoba, gdje rastu zajedno kvasac i brašno (usp. Mt 13, 33). Ta smjesa uzrokuje rast cijelog tijesta. Isus koristi upravo glagol „miješati“, koji se odnosi na ono umijeće koje je „’mistika’ zajedničkog življenja, miješanja i uzajamnog susretanja“ i „izlaženja iz samoga sebe i povezivanja s drugima“ (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 87). To pobjeđuje individualizme i egoizme i pomaže nam stvarati svijet u kojem će biti više ljudskosti i bratstva. Današnja je Božja riječ poziv na budnost kako u svom životu i u našim obiteljima ne bismo marginalizirali starije osobe. Pazimo da naši prenapučeni gradovi ne postanu „koncentracija usamljenih ljudi“. Politika, pozvana brinuti se o potrebama najosjetljivijih, ne smije zaboraviti na starije, puštajući tržištu da ih svodi na „neproizvodni otpad“. Neka se ne dogodi da, jureći punom brzinom za mitovima o učinkovitosti i ostvarenjima, postanemo nesposobni usporiti kako bismo pratili one koji jedva drže korak s nama. Molim vas, miješajmo se, rastimo zajedno!
Braćo, sestre, Božja nas riječ poziva da se ne razdvajamo, da se ne zatvaramo, da ne mislimo da možemo sami, nego da rastemo zajedno. Slušajmo, pričajmo, podržavajmo jedni druge. Ne zaboravimo naše djedove, bake i starije: njihovo nas je milovanje više puta pridiglo, te smo nastavili dalje, osjećali se voljenima, iznutra ozdravili. Oni su se žrtvovali za nas i ne možemo ih maknuti s liste naših prioriteta. Rastimo zajedno, kročimo naprijed zajedno: Gospodin će blagosloviti naš hod.
