Propovjednik se jučer poslijepodne usredotočio na posvješćivanje nutarnje žeđi. Povezivanje s vlastitom žeđi nije lagan posao, ali ako to ne učinimo, naš duhovni život gubi vezu sa stvarnošću – upozorio je otac Josè, dodajući da prepoznavanjem vlastite žeđi usidravamo svoje duhovne živote u konkretnu stvarnost.
Otac Josè Tolentino de Mendonça razmišljao je zatim o tome kako je moguće ocijeniti stanje naše žeđi i kako protumačiti tu žeđ, te se okrenuo pitanju žeđi za Bogom promišljajući o Psalmu 42. u kojem psalmist piše: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom“. Žudnja za vodom se pojavljuje kad vode nema. Žudimo za Bogom upravo zato što osjećamo njegovu odsutnost. Propovjednik je objasnio da Božja odsutnost postaje neka vrsta hrama jer potiče želju, sjetu, uzdisanje, potragu. I žeđ postaje tada svojevrsna neprekidna molitva – napomenuo je.
U jutrošnjem je pak nagovoru otac Josè upozorio na opasnost acedije ili duhovne tromosti koja je suprotnost žeđi. Upravo nas ta žeđ ni za čim, koja nas napada više-manje neupadljivo, čini bolesnima. Napomenuo je da kad odustanemo od svoje žeđi, počinjemo umirati. Kad odustanemo od željâ, od zadovoljstva u susretima i razgovorima s drugima, u projektima, u poslu, u molitvi; kad popusti naša znatiželja, naša otvorenost prema novome; kad se sve čini kao déjà vu, kao teret koji nas pritišće, onda počinjemo umirati – istaknuo je propovjednik.
Nutarnju sušu i depresiju mnogi danas smatraju bolešću, no pritom ju nije dovoljno liječiti tabletama, već je potrebno uključiti čitavu osobu u proces iscjeljenja. Usmjeravajući potom svoju pozornost na problem burnouta ili izgaranja kod svećenika, otac Josè Tolentino de Mendonça je objasnio da to nije uvijek posljedica prekomjernog rada, nego se može raditi i o pomanjkanju odgovarajuće motivacije. Odgovor na sve to je Isus koji poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene“ (Mt 11,28-29).
