Prošlo je vrijeme obećanja i iščekivanja: Mesija je došao i započinje svoju službu. Njegova nazočnost je to ispunjenje vremena koje ljudima donosi milosrđe Božje i tako započinje vrijeme spasenja. Zbog toga se i „približilo kraljevstvo Božje“. Toliko je blizu da je Sin Božji među ljudima da ih pouči i otvori put koji u nj vodi.
Isus nam otkriva put Božjega spasenja. Isus je sam vjesnik i nositelj spasenja. S njegovim je dolaskom nastupila punina vremena. Zato Isus nudi: Blizu je Kraljevstvo Božje.
Da bismo došli u njegovo kraljevstvo, Isusov je zahtjev: Obratite se, vjerujte i pođite za mnom…
Obratiti se znači promijeniti svoj dosadašnji put i poći drugim, novim možda nepoznatim putem. Riječ je o dubokoj promjeni života. To znači također ostaviti grijeh, zlo i sve ono što nas udaljuje od Boga i nanovo se vratiti Bogu. Dakle mijenjati svoj mentalitet i odricati se svoga prijašnjeg grješnog života.
Obraćenje je milosni osjećaj da je Bog tu, da me voli i da me želi učiniti vječno sretnim. To je milosni Božji poziv koji stalno odzvanja u nama, poziv da tražimo Boga i da se uvijek njemu vraćamo i živimo po njegovoj volji.
To je Božji dar kojim on obdaruje svakog čovjeka. Naš odgovor na taj Božji zov sastoji se u našoj neopozivoj odluci ostavljanja svega i potpunog predanja Bogu. Obraćenje je milost kojoj uvijek prethodi Božji korak.
Obraćenje je čvrsto uvjerenje da je Bogu moguće mijenjati nas, makar se ne znam kako udaljili od njega i makar ne znam kako bili grješni. Bogu je moguće nas spasiti. Istina, on to ne čini bez nas.
Obratiti se znači dopustiti Isusu Kristu da nas posve zahvati snagom svoje milosti. To znači prepustiti se potpuno njemu, sav mu svoj život darovati, u svemu se oslanjati na njega. To znači Isusa izabrati kao svoga učitelja i Spasitelja. Njega uvijek slušati i njega na životnom putu slijediti.
Obratiti se znači spoznati da Bog postoji, imati iskustvo da je tu i shvatiti da nam je on najvažniji u životu. To znači da čovjekov život tek tada ima smisla ako je on u skladu s onim planom koji Bog ima s njim.
Božji plan za čovjeka je: da upozna Boga, da ga svim bićem uzljubi, da mu se potpuno preda i radosno služi da bi postao savršen i blažen, svet. Bog tada ispunja čovjekovo srce savršenom radošću, istinskim mirom i duhovnim zadovoljstvom. Čovjek se osjeća tada spašenim.
Obratiti se znači uvijek tražiti Boga. Uvijek se njemu vraćati priznajući mu sva svoja lutanja, sve svoje grijehe i odričući se zloga i svih svojih grješnih prohtjeva. Kad se iskreno za sve kajemo, mi dobivamo milost da se mijenjamo, postajemo bolji, pravedniji, iskreniji, pošteniji, svetiji.
Vjerovati evanđelju znači svim srcem pripadati Bogu. Staviti se Bogu potpuno na raspolaganje. Dakle vjerovati i živjeti iz vjere.
Isus ide dalje. Njegov poziv spasenja sastoji se dakle u obraćenju i vjeri, a to se tek ostvaruje u nasljedovanju Isusa.
Vjera je izraz pouzdanja i povjerenja. Vjerom prianjamo uz Boga i vjerujemo da nas on vodi u sve dane našega života i kroz sve poteškoće. Vjerovati znači osloniti se potpuno na Boga i s njim uvijek računati, njemu posve povjeriti svoj život.
Vjerovati u Boga znači čitava sebe slobodno Bogu izručiti, stavljajući mu na raspolaganje potpuno i odano služenje uma, srca i volje. Tko se tako Bogu prepusti, dopušta da Božja volja uđe u njega pa počne donositi prave plodove. Vjera je nezasluženi dar, milost Božja.
Isusov poziv ide kroz povijest. Krist sve poziva i zove: "Dođite i slijedite me!"
Svi kršćani koji su se odazvali Kristovu pozivu jesu Isusovi učenici. Jer Isusa nasljedovati znači kao Isus misliti, kao Isus djelovati, kao Isus ljubiti i kao Isus za druge raditi.
Čuli smo danas u evanđelju kako je Isus pozvao ribare Petra i Andriju, potom Jakova i Ivana. Zadnje nedjelje čuli smo da su oni Isusa već bili susreli i bili su kod njega ostali sve do večeri.
Sad je Isus opet pred njima i zove ih: "Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" (Mk 1,17).
Što je lsus htio s tim reći? Htio je reći da će ih on obratiti i da će im dati novu zadaću, da će oni biti oni koji će pridobivati i privoditi ljude Spasitelju. Kao što ribar hvata ribe, tako će oni pridobivati ljude....
I što oni čine, jednostavno odmah ostavljaju svoje mreže i pođoše za njim. Nešto ih je veliko potaklo.
Kad je Isus, dakle, hodao ovom našom zemljom, on je pozivao ljude u svoju službu. Čini li to Isus i danas? Poziva li ikoga? Isus i danas poziva: tako npr. svećenike, časne sestre, redovnike misionare... Svi su se oni odazvali Isusu i na taj način slijedili njegov poziv.
Zar nije isto tako moguće da Isus pozove u svoju službu nekoga od vas, (nekoga od vaše djece)? Netko može pomisliti da to nije moguće. A ako nekoga i zove, onda sam ja posljednji može netko misliti. Možda su tako i apostoli mislili i govorili!
A ipak je Isus njih pozvao. Ovih dana malo razmislimo: što ćeš učiniti da jednoga dana Isus i pred tebe može stati i reći ti: dođi i slijedi me! Učinit ću te ribarom ljudi! Svejedno je poziva li te za svećenika, redovnika, misionara , redovnicu, bolničarku. Odazovi se i pomaži ljudima! Pomaži u spasavanju. Misli na to!
Svi smo mi kršćani Isusovi učenici. Zato smo dužni služili Isusu i živjeti prema volji nebeskoga Oca.
Samo u neprestanom novom obraćenju k njemu, u vjerovanju u dolazak njegova kraljevstva, u snazi milosti koja je prisutna u nama, možemo razumjeti djelotvornu snagu Božju i živjeti prema osobnom Isusovom pozivu, upućenom nama za spasenje.
Današnje je nedjeljno evanđelje takav poziv na spasenje.
Sam Isus je preko svoje Crkve osobno i neposredno progovorio i pozvao me da spremno vjerujem i živim po vjeri .
Isus i danas zove sebi one koji će nastavljati njegovo djelo.
Pročitajmo dirljivo svjedočanstvo mladoga svećenika.
Jedan mladi svećenik (SAD) pred nekoliko tisuća ljudi na Konferenciji za Međugorje javio se za riječ i iznio dirljivo svjedočanstvo o sebi.
Priznao je da je bio narkoman. Njegov otac želio mu je pomoći, ali bilo je sve uzalud. Istjerao ga je iz kuće na ulicu, kojoj je već ionako pripadao.
U toj nevolji dozna od prijatelja kako se u Međugorju ukazuje Gospa, koja pomaže ljudima u njihovim potrebama. On odmah poželi onamo poći. Prijatelji njegova oca obećaju mu kupiti putnu kartu.
Po dolasku u Međugorje neko je vrijeme znatiželjno promatrao što se oko njega događa. Gledao je kako se mnogi ljudi usrdno mole, a drugi ispovijedaju. Idućega dana se ispovijedi. Poslije ispovijedi osjetio se vrlo radostan i odlučio je bezuvjetno ostaviti drogu.
Još na povratku kući dođe mu misao da pokuša biti svećenik. Ode svome biskupu i očitova mu svoju želju. Biskup ga je u malo duljem razgovoru štošta pitao, a on mu odgovarao. Ali nije mu otkrio da je uživao drogu, jer se bojao da će ga odbiti. Biskup mu je obećao da će ga primiti u sjemenište i dati mu priliku da ostvari svoju želju i bude svećenik. Završivši uspješno studij postao je svećenik. Ubrzo potom, isti taj biskup ga zaduži da pastorizira mlade koji su se odali skitnji i drogi, onakve iste među koje se i on nekad ubrajao.
Završavajući svoje uzbudljivo svjedočanstvo o sebi podiže ispružene ruke u vis i reče: „Pogledajte ove ruke! One su nekoć uzimale i dijelile drugima drogu. Danas uzimaju i daruju drugima Isusa Krista!“.
