“Sveti Otac Benedikt XVI., na završetku propovijedi tijekom sprovodne mise za Ivana Pavla II. izgovorio je dirljive riječi: “Možemo biti sigurni da je naš voljeni Papa na prozoru Očeve kuće, da nas gleda i blagoslivlja. Da, blagoslovi nas, Sveti Oče!“
Prošla je godina dana od kada je izgovoren ovaj potresni zaziv i mi možemo svjedočiti da je blagoslov Ivana Pavla II. pratio hod Crkve, koju je on ljubio do posljednje trunke njegovih snaga i to posljednjeg trenutka njegovog života.
Još su nam pred očima slike završne faze života sluge Božjega Ivana Pavla II.: slike u kojima smo nazrijeli bljesak herojstva, miris ljubavi, pečat svetosti.
Tko može zaboraviti Maslinsku nedjelju 2005., kada je za vrijeme Angelusa, htio doći na prozor njegove radne sobe, sa patničkim licem i grlom izmučenim trahotomijom?
Nastojao je na sve načine dati glas osjećajima koji su mu bili pri srcu, ali usne su ostale nijeme. Tako je Papa pokretom koji je vrijedan enciklike, mahao dugo maslinovom grančicom koju su mu stavili u ruku: Bila je to nijema…nezaboravna… propovijed!
I na kraju, Veliki petak (posljednji Veliki petak!) koji će biti za uvijek i za sve, sjećanje na dva Križna puta, koje smo vidjeli isprepletati se, čudom istovremenosti kojeg omogućava vjera.
Ivan Pavao II. nalazio se u kapeli njegova apartmana: bio pogrbljen, nepomičan, s čelom naslonjenim na križ, kojeg je držao prigrljenog svojim krhkim rukama, kao stijenu za koju se hvatao, da zasadi njegov osobni križ.
Svijet je bio ganut. I, možda, počeo shvaćati da bolest Pape nije bila ograničavajuća za upravljanje Crkvom, već da je bila čudesno sredstvo.
Siguran sam, da u onom trenutku, Crkva je zamijetila svetost Pape, shvatila istinu njegovog nauka, vidjela kako su riječi postale život: i radovala se, kao što se raduje za otkriveni zaprašeni predmet koji je umjetničko djelo neprocjenjive vrijednosti.
I kada je Papa izdahnuo navečer 2. travnja, svi koji su se našli oko njegove postelje zapjevali su “Te Deum“. Joaquin Navarro Valls, glasnogovornik Svete Stolice, rekao je:“Časne sestre, tajnik i malo prisutnih su spontano zahvalili Bogu za onih 84 toliko plodnih godina.“
Dan sprovoda, činio se, kao da duhovski vjetar daje pečat osjećajima svih. Na lijesu, u kojem su bili časni posmrtni ostaci preminulog Pape, otvoreno Evanđelje, bilo je stavljeno kao osobna iskaznica koju su svi mogli čitati. Ali vjetar je počeo listati stranice. Listao ih je malo na jednu malo na drugu stranu, da ponovno proživimo život Učenika u životu Učitelja. I na kraju, odlučni je udar vjetra zatvorio knjigu pred zapanjenim pogledom nazočnih.
Bio je to jasan poziv: “Red je na vama! Uzmite u ruke Evanđelje i učinite ga životom sa istim zanosom, sa istom odanošću, i sa istom vjernošću koju ste vidjeli postati život kod Ivana Pavla II.“
Bio sam nazočan u tom trenutku: potresao sam se kada sam vidio Evanđelistar … zatvorenog rukom Duha. Sjetio sam se enciklike Redemptoris missio. Vrativši se kući, otvorih je i pročitah prve riječi: “Poslanje Krista Otkupitelja, povjereno Crkvi, je još daleko od svog ispunjenja. Na kraju drugog tisućljeća Njegovog dolaska, cjeloviti pogled na čovječanstvo pokazuje da je poslanje još na početku i da se moramo zauzeti svim snagama u Njegovoj službi. Duh nas potiče naviještati velika Božja djela: ‘Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem.’ (1 Kor 9,16) U ime cijele Crkve, osjećam neodoljivu dužnost ponoviti ovaj vapaj svetog Pavla. (Rm,1)"
Zatvorih tekst Enciklike i iznenada, preda mnom, su mi prolazile slike sa misionarskih putovanja Ivana Pavla II.: koliko je prohodao, koliko se mučio, koliko je govorio, koliko je svjedočio; kolike je blagoslovio i kolikima je dao ruku, sve krhkiju i sve umorniju.
Potresoh se i ponizno ponovih riječi, koje u tajnosti srca, čuh na trgu Svetog Petra:“ Red je na vama!“
Vjerujem da su mnogi, uistinu mnogi, osjetili da je smrt Ivana Pavla II. bila duhovski događaj: bila je to poplava Milosti, bila je šum koji je prolazio Crkvom i svijetom.
I odmah je započelo hodočašće na Papin grob.
Koliko sam ljudi vidio proći kroz ovu godinu! Koliko sam molitva čuo šaputati oko groba! Koliko je cedulja bačeno, kao latice, zazivajući zagovor onoga kojeg je savjest svih odmah uvidjela kao “veliku dušu“, “vjernog slugu“, "prijatelja Božjeg“!
Kasno poslijepodne prošlog ljeta, sjećam se odlično epizode, dvije su djevojke došle u moj ured pitati me za put koji vodi k grobu Pape: izgubile su mobilni telefon i mislile su da su ga putem izgubile.
Brižljivo smo tražili, ali nismo našli izgubljeni predmet. Tada su dvije djevojke zastale dugo se moliti na grobu Pape: ulaz je bio zatvoren, i zbog toga, mogle su uživati u ljepoti tišine i osjećaja intimnosti.
Digle su se rekavši mi:“Ne zanima nas više mobilni telefon: dobile smo više, dobile smo veći dar. Hvala!“ I udaljile su se sretne:izgubile su predmet, ali su pronašle prisutnost!
Ivane Pavle II nastavi nas blagoslivljati s neba i nastavi listati evanđelje Isusa pred našim očima, kako bi srce usplamtjelo i glas primio pečat glasa Kristova!
Svijet je potreban toga!
U propovijedi na svetoj misi slavljenoj 20. travnja u Sikstinskoj kapeli, na završetku konklava, Benedikt XVI. se je ovako izrazio: “Čini mi se, osjetiti njegovu snažnu ruku koja stišće moju: čini mi se vidjeti njegove nasmiješene oči i slušati njegove riječi, obraćajući se u ovom posebnom trenutku meni:“Ne boj se“: Smrt Svetog Oca Ivana Pavla II i dani koji su slijedili , bili su za Crkvu i čitav svijet dani izvanredne milosti“
Neka nastavi ova “milost“ u služenju Benedikta XVI., nad kojim se, zasigurno, svaki dan uzdiže blagoslivljajuća ruka Ivana Pavla II.
Sveti Ivane Pavle II nastavi blagoslivljati svoju Crkvu i hrvatski narod!
Izvor: Nedjelja.ba
Napis je o obljetnici prelaska Ocu Svetog Ivana Pavla II preuzet iz L'Osservatore Romana s nadnevkom od 2. 4. 2006. kojega je napisao kardinal Angelo Comastri, nadsvećenik papinske bazilike Sv. Petra i predsjednik Radionice Sv. Petra.
