Nikad ne bijaše moguće, a pogotovo to nije danas, samom poukom ili preko riječi pridobiti ljude za Boga ili za Isusovu osobu. Isus je išao ususret čovjeku, otvarao mu svoje srce, ćutio njegove patnje i nevolje te time stvarao zajedništvo, prisno i intimno između sebe i onoga komu se priopćavao. Isus traži isto i od svojih. Da bi to bilo moguće, svaki koji se priznaje njegovim treba imati vremena za Isusa, treba mu darovati svoje srce. To srce mora biti preobraženo snagom i ognjem Duha Svetoga, o čemu zbori Pavao u odlomku iz Poslanice Rimljanima. Pavao govori o preobrazbi (izvorno: metamorfoza, o 'metamorfozama' je pjevao i poganski rimski pjesnik Ovid) i ta preobrazba mora zahvatiti čovjeka iznutra. Osoba mora zračiti duhovnom zbiljom, biti nešto poput sakramenta koji uprisutnjuje Isusovu blizinu. Nešto što nije moguće posredovati riječima ili bilo kojom drugom moći, već vlastitim bićem i tu-bitkom.
Cjelokupno se Isusovo poslanje može svesti pod njegov izričaj u kome veli da je došao da bi njegovi imali život, i to u punini, izobilju (usp. Iv 10,10). Ono što Isus zbiljski hoće reći tim izričajem i primjerom svoje osobe jest krajnja oprjeka onomu što nudi svijet kao puninu života. Isus je zborio o snažnijem, bogatijem, istinskom životu, najsnažniji naglasak stavljao je Isus na nutarnju nenavezanost, nutarnju slobodu od svega. To nije moguće postići ćudorednim nastojanjima, već jedino dubokim povjerenjem, nutarnjom čvrstoćom, posvemašnjom usmjerenošću prema jedinoj pravoj životnoj istini, prema Bogu. Isusova osoba i djelo, poruka i primjer, zgušnjavaju i utjelovljuju takav stav.
Tko se odluči za Isusov životni stil, mora ostaviti prosječnost svagdanje uhodanosti, strah za vlastitu egzistenciju, strah za sebe pred neumoljivošću smrti. Zašto su građene piramide? Zašto je građen veliki kineski zid, uočljiv čak s Mjeseca? Zašto je jedan kineski car naredio da se oko njegova mauzoleja postavi 7 tisuća glinenih vojnika koji će mu čuvati posmrtnu stražu? Zašto je svaki moćnik tražio lijek protiv smrti? Zašto je jedan Aleksandar u svome paranoičnom strahu neprestano širio područje svoje moći (a dovoljan bijaše jedan ubod kukca da mu nanese ranu smrt!), a jedan Džingis-Kan tražio od taoističkih mudraca sredstvo odnosno lijek protiv smrti i umiranja? Kako poučiti sve silnike i osvajače, da se ne isplati osvojiti i zadobiti cijeli svijet, a na kraju izgubiti vlastitu dušu i mir? Ne mora li se čovjek stidjeti sama sebe, kad na kraju stoji sam pred sobom i drugima, razgoljen i nemoćan, sklupčana gomila jada i straha? Kojom mjerom mjeriti sebe i svoj život da se čovjek na kraju ne stidi i zastidi samog sebe?
Mjeru ćemo pronaći i naučiti u Isusa i njegovoj školi duhovnog iskustva. Posjedovati nešto malo znanja ili informacija o Isusu Kristu, a ne proživljavati nutarnji osobni odnos s Isusom Kristom čini nas siromašnijima od jednog poganina ili muslimana ili pak nekog istočnjaka koji živi svoju vjeru i koga istina njegove vjere oblikuje. Kristovo djelo i danas živi samo od zračenja pojedinaca koji unose u svijet mir, a ne nemir i nesigurnost, od onih koji su se posve uključili u Kristov krvotok. Krist zrači iz onih koji sve stavljaju na njegovu kartu.
Radosna vijest, a to je sam Gospodin Isus, više je od neobvezatne poruke čovjeku današnjice, koji je svednevice opsjedan i zatrpan promidžbenim ponudama. Isus je stavio sve na jednu kartu i s tom nas kartom suočava. Na njemu i pred njegovom se osobom odlučuje o nama. On govori o našim putovima, o mogućnostima kako doći do njega, doprijeti do njegove osobe. Isusa ćemo pronaći samo preko osoba koje su njime zahvaćene te preko vlastitog jasnog vjerskog i životnog profila. To je moguće postići živeći Evanđelje, reprezentirajući Isusa Krista cijelim svojim bićem. Svatko od nas nosi u sebi tu mogućnost da u njemu odjekne nešto novo, da odgovori na poziv koji mu dolazi izvana, da ga u sebi preradi i prihvati. Ako je išta novo pod ovim našim Suncem, u ono, Isusovo vrijeme, a pogotovo danas, u ovim nemirnim vremenima, onda je to Isus sa svojom osobom, izazovom, neumoljivošću zahtjeva i riječi koja siječe, ogoljuje i iznosi na vidjelo gdje je i što je pravi život. Ako je Isus gramatika-slovnica našega Boga, kršćani bi morali biti slovnica, čitanka Isusa Krista u svijetu. Ako se na Isusu odčitava tko je i što je naš Bog, onda bi oni koji nose Njegovo ime morali tu osobu u svijetu predstavljati.
Preobrazba odnosno dizanje čovjeka na veći stupanj svijesti cilj je i smisao svih religija. Za preobrazbom su težile svi onodobni misteriji, obredi, gnoza. Preporod, pneumatska svijest, buđenje, povrat u raj, iskon, nakon mukotrpnih praksa i inicijacija. Pred istu zadaću stavlja Isus i svoje sljedbenike. Put koji on otvara čovjeku mukotrpan je, trnovit, križni put kojim je on išao. Put je to usrećujući jer onaj tko njime ide, slijedi svjetlo i ima svjetlo života. Isus čovjeka poziva da se napokon za nešto odluči. Da nešto čini. Obratiti se, činiti pokoru, težiti za kraljevstvom Božjim i njegovom pravdom, kucati, moliti, ne sustati, bdjeti, nositi križ, za njim ići, njega slijediti. Stoga se potrebno odlučiti. Zauzeti jasan stav i odredište. Prekinuti s indolencijom ili zakonom inercije te se napokon odvažiti činiti istinu, živjeti istinu života.
Stoga se može reći da je Isus svojim stavom i pozivom stvorio u čovječanstvu novi tip čovjeka, zapravo utisnuo u čovječanstvu neizbrisivi biljeg svoje osobnosti u pojedincima koji su Njega do kraja prihvatili i Njegovu istinu živjeli. Najprije su to bili apostoli, a potom sveci Crkve. Osobe koje su uspjele ostvariti u sebi Isusov zov na nasljedovanje, ljudi posvemašnje nutarnje sinteze života i Evanđelja. Oni nude svijetu zrcalo i model žive kristologije. Kao što Krist egzistira od Očeva poslanja, tako i učenik egzistira od Učiteljeva poslanja (usp. Iv 20,21). Ti uspijevaju u životu ostvariti ono što je sam Isus ostvario. Prozračni prema Ocu i Učitelju, u jedinstvu ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Istinski učenici i sveci dokaz su istinitosti Crkve, a Crkva je sa svoje strane dokaz istinitosti Kristova poslanja u svije. Crkva ima samo onda smisla ako je povijesni refleks Kristove nazočnosti u svakom vremenu i naraštaju. Stoga je učenik utjelovljena egzegeza svog Učitelja, kao što je Učitelj istinska živa egzegeza samog Boga (usp. Iv 1,18). I dok se s jedne strane znanstvenici ili egzegeti pitaju, je li Isus rekao ili činio ovo ili ono za zemaljskog života, dotle nebrojeni istinski nasljedovatelji tvore iste znakove kroz cijelu potonju povijest Crkve svjedočeći istinitost Evanđelja. Njihova egzistencija nije neka apstraktna, pisana riječ, već utjelovljeni tumač Božje istine. Učenici su poveznica i spojnica s povijesnim Isusom koji poziva učenike u svoju školu, poučavajući ih ostaviti sve, biti posve slobodni i raspoloživi za kraljevstvo Božje, uvodeći ih u tajne tog kraljevstva. Nijedan se od tih "slugu" nije pravio s "gospodarom", nijedan od tih "učenika" nije nadrastao "Učitelja". Ali ipak svaki od njih živi u svijesti da ga Učitelj naziva "prijateljem", jer je postao dionik tajna i znanja koje Učitelj nosi u sebi.
Tu se obistinjuje upravo ono o čemu danas govori i Pavao u kratkom odsječku iz Posl. Rimljanima, a ponavlja više puta u drugim spisima, naime, o "metamorfozi", tj. preobrazbi učenika i vjernika prema Učiteljevu i Gospodinovu liku. Na koji način: trajnim promatranjem, kontempliranjem Uzora, žudnjom suobličiti se slici Patnika, nasljedujući Njegov posvemašnji posluh Ocu. Gospodin i nama upućuje svoju riječ. Potrebno je otvoriti uši. Ako naš slušni organ ne prihvaća zvučne titraje i valove, ti ne mogu proizvesti nikakav ton, a nekmoli skladnu glazbu. Jednako je i s nasljedovanjem Krista Gospodina i nošenjem njegova križa. On i danas traži one koji će čuti i poslušati njegovu glazbu vječnosti u vremenu.
Fra Tomislav Pervan
