I tu na svadbi učinio je svoje prvo čudo: pretvorio je vodu u vino i očitovao svoju slavu i moć. Njegovi su učenici povjerovali u njega.
Očitovao je onu slavu, kako kaže Ivanovo evanđelje, koju je imao „kao Jedinorođenac od Oca pun milosti i istine“ i tako su njegovi učenici mogli vidjeti u njemu Boga prisutnoga.
Težnja svakoga čovjeka je da može vidjeti Boga, da može vdjeti njegovu slavu. Vjerujem da je to i naša žarka želja, jer se Gospodin želi danas i nama očitovati.
Danas i mi možemo „vidjeti“ njegovu slavu, ali zato je potrebna vjera. Povani smo da vjerujemo da nas Gospodin zaista ljubi, da nas traži i želi bez ikakvoga interesa. Da bismo shvatili ovu veliku istinu, imamo danas ovaj divni ulomak Evanđelja koji nam govori o svadbi u Kani Galilejskoj.
Slušali smo kako Marija kaže Isusu: "Nemaju vina!" I mi poput Marije kažemo Isusu: Mnogi žeđaju za ljubavlju, izgubili su osjećaj za Tebe, umorni su postali, nepovjerljivi, svađaju se i ljute se na sve i svakoga…
Koliki su se razočarali u svome braku, pa pokušavaju tražiti drugo vino, drugu svadbu.
Svima takvima, svima nama, koji smo možda ostali bez vina, koji više ne osjećamo radost gozbe, Gospodin govori: "Samo vjeruj, vidjet ćeš slavu Božju i znaj da ništa nije nemoguće Bogu. Danas dolazim da promijenim tvoju vodu u vino, tvoju indiferentnost, tvoju uhodanost, tvoju gorčinu, tvoju srdžbu u novu i pravu ljubav: u ljubav koju si zaboravio, u ljubav koja je bolja od one koju si izgubio, jer ta ljubav dolazi od mene".
Gospodin je čuvao dobro vino sve do sada, čuvao ga je za nas. Čekao je nas da završi naše traganje za zemaljskom ljubavlju, da možemo kušati slatkoću njegove božanske ljubavi.
Prestanimo piti ono loše vino koje smo mi pripravili, a od sada pijmo vino Gospodinovo. On je naš zaručnik i to je pripremio za nas.
Riječ je o njegovoj ljubavi koja će vječno trajati…
"Samo vjeruj i vidjet ćeš slavu Božju!" – to je poziv koji je upućen svima nama danas: ostavi vodu osuđivanja, vodu međusobnih predbacivanja, vodu mržnje i vidjet ćeš kako " činim sve novo" (Otkr 21,5).
Isus nije protiv veselja i zabave... On je postao čovjek da našem srcu donese sreću i pjesmu što ih nitko i ništa ne može razoriti, ali on je protiv suludoga veselja, nepristojnosti...
Dakle, jasno nam je da Isus blagoslivlje sve što zbilja veseli i usrećuje čovjeka, što mu ola-kšava teret života...
Ne možemo živjeti bez zraka i vode, hrane i odmora. Isto tako ne možemo živjeti bez ljubavi… divno je živjeti u sigurnosti da ti se netko raduje, da si prihvaćen. Divno je osjetiti da te netko ljubi. I mi se osjećamo presretni kad nekoga možemo usrećiti, razveseliti, tj. kad mu možemo ljubav darovati.
Biti ljubljen i ljubiti: to nosimo u sebi kao životnu potrebu bez koje ne bi bilo smisla živjeti.
Krist nije na svadbi u Kani učinio samo ovo svoje neponovljivo veliko čudo pretvorivši šest stotina litara vode u vino nego i još jedno čudo.
On je tu u Kani brak (ženidbu) pretvorio u svetinju – sakrament, vrelo života pretvorio je u vrelo Mi¬losti, Božje ljubavi, posvećenja i svetosti.
Isusu je bilo drago, pa je došao čestitati i veseliti se s njima i s njihovom rodbinom. Ali i još više. Isus je svojom nazočnošću blagoslovio njihov brak, posvetio ga i obogatio svojim milostima. Ako je igdje potreban Isus i njegova milost, to je potreban kod osnivanja svake obitelji i njezina života.
Krist želi biti na vjenčanju, na svadbi svakoga kršćanskoga para. U svetom trenutku vjenčanja Gospodin pri¬stupa mladencima: daruje ih jedno drugome: u jedno im veže ruke i srca, posvećuje ih svojom krvlju i svojom ljubavlju; grli ih svojim dvjema raspetim rukama, združuje ih zauvijek u nerazorivo jedinstvo kršćanske obitelji.
Poruka je jasna: ako želimo da nam život bude sretan i blagoslovljen, moramo pozvati Isusa u goste. Isto tako moramo učiniti ono što on od nas traži.
Isusu su poznate muke i problemi mnogih obitelji - bračnih za¬jednica. No, on nas upozorava na snagu milosti koja nam pomaže da ne pokleknemo pred poteškoćama života. Iz ovoga je razvidno da Crkva sakrament Braka drži nerazrješivim.
Živjeti ga ispravno možemo jedino uz pomoć Božju. Na svadbi u Kani snažno je važna Majka Marija, koja kao majka opaža što nedostaje njezinoj djeci, i zauzima se za njih. Traži pomoć od svoga Sina, iako zna da on to sve vidi i da još nije njegov čas. No, ona traži. Isus joj ne može odoljeti, svojoj dragoj Majci, koja jedina zna njegovo Srce i koja ga jedina savršeno ljubi. A Marija ljubi i nas, svoju jadnu zalutalu djecu za koju će njezin Sin morati podnijeti tolike boli, i ona s njim. Ona se zauzima za te mladence i pokazuje im put kako će riješiti svoje poteškoće, pa im govori: Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5).
Gospa je u Kani rekla: „Što vam god Isus zapovijedi, učinite!“
Ovo je kratka, jednostavna poruka za sve nas i za sve vjernike. Najjednostavniji i najbolji životni put jest – slušati što nam kaže – učiniti. Ono što nam Isus govori je za naše dobro, za naše spasenje. Njegove su Riječi duh i život, sama Istina!
Tražimo uvijek moćni zagovor naše nebeske Majke i poslušajmo tj. učinimo sve što Isus od nas traži. Nema te poteškoće koju Isus neće riješiti na našu iskrenu molitvu i zagovor Marijin. Da se ne bi ražalostili oni mladenci, da im se radost ne bi pokva¬rila, on im na svadbi pretvara vodu u vino zato što je vina ponestalo. Dakle, kada se mi sami ne pobrinemo dovoljno da ne ponestane vina u posebno važnim trenutcima naše¬ga života, Isus je na Marijin zagovor spreman učiniti čudo kako bi nas spasio.
Ova gozba u Kani Galilejskoj, ovo slavlje na kojemu mla¬denci iz ljubavi jednoga žrtvuju sebe, svoju slobodu, da bi jedno drugoga usrećili, upućuje nas na Gozbu Euharistije. Na gozbi u Kani događa se pretvorba: voda postaje vinom, a na Euharistiji kruh i vino postaju pravo i istinito tijelo i krv Kristova. To je tajna Božje ljubavi prema nama. Po pretvorbi Euharistija želi zahvatiti u naš život, preobraziti naše srce i naše ponašanje. U Kani bio je samo prvi “znak”, koji je učenike ojačao u vjeri. A Sveta misa jest stvarnost Isusove neizmjerne ljubavi koja nam se daruje u ZNAKU, u sakramentu Isusove zaručnice - Crkve.
Svi smo mi vjernici pozvani da pretvaramo vodu u vino; da svaki dan sebe pretvaramo u bolju, savjesniju i krjeposniju osobu.
Hvala Ti, Isuse, što si pomogao mladencima u Kani. Marijo Majko, nauči nas da budemo poslušni Tebi i Tvome Sinu i činimo sve što nam on rekne. Teško je biti dobar. Traži se veliki napor za to!
Dogodilo se to godine 1919. u Rigi. Iz zatvora je izvedena na strijeljanje mlada djevojka, bilo joj je tek šesnaest godina. Kad je stigla do odredišta, postaviše je do zida, a nekoliko se vojnika ispred nje pore¬dalo s puškama u ruci. Poželjela je nešto prije smrti. Dopustili su joj. Nije tražila pomilovanja. Kleknula je na oba koljena, izmolila dirljivu mo¬litvu za nazočne vojnike koji će je za nekoliko trenutaka ubiti.
Kad su vojnici čuli ovu molitvu, spustiše puške i rekoše: "Neka puca tko hoće, mi ne možemo pucati!"
Koliko se stvari u našem životu može promijeniti dobrim srcem!
Dobro srce stvara čudesa: pretvara mržnju u ljubav, klevetu u pohvalu, psovku u molitvu. Krist je taj koji staroga čovjeka pretvara u novog.
Dvanaestogodišnji dječak nevino je umro
Maleni Girolamo Pugliese iz talijanskog mjesta Cerignola izgubio je život jer je, iako je bio nejak, pokušao spriječiti preljubnički život svoje majke. Njih je petero djece živjelo s ocem i majkom. Otac je bio vrlo plemenit, no majka je godinama prijateljevala s jednim tridesetsedmogodišnjakom. Otac to nije vjerovao, ali je mališan mnogo toga znao i zato mnogo trpio, a oca je iznimno volio. Bio je vrlo osjećajan i zreo već s dvanest godina. Bijaše u neku ruku očeva zamjena u kući, osjećao je odgovornost za sve što se događa za očeve nenazočnosti. Osim toga, tako je volio oca da je u školskome zadatku napisao kako bi život dao za njega.
Mali je jednoga dana susreo majku i njezina prijatelja. Plačući je navalio na njega svojim nejakim rukama. Prijetio je da će sve reći ocu, a pokvarenjak je zgrabio dijete, nemilo ga izudarao i ugušio rukama. Mališana je potom objesio remenom stvarajući tako privid samoubojstva. Zločinačka je majka uklonila tragove borbe kako bi prikrila zločin nad vlastitim djetetom. Mnoštvo je građana sudjelovalo na ukopu mladoga junaka.
Zaključak je njegovih sugrađana bio da je umro braneći čast svojega oca. S jedne strane nevjerojatna plemenitost i za te godine neshvatljivo junaštvo, a s druge strane nečuvena prljavština majke i razvratnika, što je završilo ubojstvom nevinog heroja, dakle dvanaestogodišnjega dječaka.
+ + +
Svi ćemo stati pred sudište Božje. (…)
Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun!
(Rim 14, 10, 12)
