Poštuju se, koliko je god moguće, rokovi sjetve, bira se kvalitetno sjeme, ispituje se koje najbolje odgovara pojedinom tlu, poduzimaju se pravovremena prihranjivanja, koristi se sva moguća zaštitna sredstva. Ipak, najvažnije je da je zemlja kvalitetna, da je dobro pripremljena. Pokušava se sa što manje ulaganja što više postići.
Isus, danas koristi jednu takvu sliku da pokaže kako Bog postupa sa sjemenom svoje riječi koju sije u srca nas ljudi. Što ćemo reći o prispodobi o sijaču, koju smo danas čuli. Njome nam Isus želi poručiti jednu veoma važnu stvar: da je naše srce njiva za Božje sjeme. Bog očekuje od nas da donesemo dobar urod, jer sjeme koje On sije, uvijek je dobre kvalitete. Međutim, kvaliteta zemlje našega srce je upitna.
Kakav je zemlja našega srca? Jel ona trnovita ili kamenita?Na njivi našega srca raste različito raslinje. Ima tu nježne trave, krasnog cvijeća, ali ima tu korova i bodljikava trnja. Sve to uspijeva.
Nije samo Isus sijač. Ima i drugih „sijača“. Kakve se sve ideje danas ne siju u medijima! Što se sve ne predstavlja kao normalno, čak poželjno! A korov i tu, kao i u prirodi, kao da brže raste od žita, od plemenita raslinja. Možda smo u opasnosti, osobito mi svećenici, navjestitelji Evanđelja, kao i naši vjeroučitelji po školama, jer nam se ponekad čini da uprazno sijemo dobro Božje sjeme, jer je to mnogima kao „ glihom reći dobar dan“; uzaludan napor i rasipanje.
Ali, tko može unaprijed znati gdje će Božja riječ pronaći plodno tlo? Zato je valja sijati posvuda, upravo rasipno, kao i sijač u Isusovoj priči, a Bog jedini zna gdje će ona donijeti obilan rod. Na nama je da se upitamo: kakva je njiva našega srca?
Je li „uz put“ zasijano, kojim prolaze svakakvi ljudi sa svojim idejama i uzimaju što kome odgovara?
Je li „tlo kamenito“, tvrda srca i tvrde glave, kada želimo po svaku cijenu ostvariti svoju vlastitu volju?
Je li „trnjem obraslo“, trnjem zlih navika, ovisnosti, nestalnosti, nevjernosti Božjem putu, gdje Božja riječ i poziv ne mogu doći do izražaja?
Kada sijemo žito na svojim poljima, brinemo se da pripravimo zemlju, da nađemo dobro sjeme, da ih prihranjujemo, kako bismo se mogli nadati bogatoj žetvi. Kada surađujemo sa Bogom dosta je samo da pripravimo zemlju, sve ostalo je Božje.
Ali On očekuje da Njegovo sjeme donese plod. Bude li Božja riječ u nama donijela svoj obilan rod, to će biti najbolji način da se i drugi oko nas potrude da se to i kod njih dogodi. Najdivniji uzor u tome kako se pripravlja tlo srca Božjoj riječi nam je Blažena Djevica Marija, koja se sva stavila Bogu na raspolaganje. Divan su nam uzor i svi apostoli i mučenici, koji su, vjerni Bogu, čistili njivu svoga srca i od trnja i korova i od kamenja, i nisu ničim dali da uguše u njima sjeme Božje riječi. Primjer su nam i svi oni koji se trude živjeti čestito u svijetu koji im nije sklon i ne podržava ih, pa su poput lijepa cvijeta koji cvate usred trnja i korova.
Bogu se ništa ne smije vratiti bez ploda. Čuli smo to danas i od Božjeg proroka Izaije. Ne bude li naše srce donosilo ploda, Bog će se već pobrinuti da se to dogodi negdje drugdje, jer savka njegova riječ je „kao kiša, koja silazi s nebesa i ne vraća se onamo dok zemlju ne natopi…“ ne vraća se k njemu bez ploda, nego čini ono što je htio i ostvaruje se ono zbog čega ju je poslao.
Vjerujemo li da sjeme Božje riječi može donijeti urod? Ako ćemo dobro obrađivati zemlju naših duša i njegovati ih rosom molitve, tada će i Bog dati, da sjeme koje je toliko puta sijao, urodi obilnim i dobrim plodovima, a oni su radost, sreća i otvoreni put u nebo. Pozvani smo da Božjim snagom i svojom suradnjom donosimo stostruki rod. Amen.
(propovijed mog župnika, na petnaestu nedjelju – 16.07.2017)
Mir Kristov svima vama, Ante!
