Poznato nam je kako je guba najodbojnija, najzaraznija bolest. Guba nije pogibeljna, danas se može savršeno izliječiti. (Novci za samo jedan bombarder bili bi dovoljni da se izgradi bolnica...) Kod svih se naroda takve okuplja u bolnice gubavaca kao nečiste. Danas je još u svijetu oko 8.000 milijuna gubavaca. Svaki 700 čovjek je gubav.
(Jednoć je Majka Terezija otkrila svoj najsretniji dan u životu). Ne znam vam reći koji mi je bio najteži, ali ću vam reći koji mi je bio najsretniji dan u životu. Jednom dok sam još bila sama, ugledala sam gubavca kako leži na ulici. Prišla sam mu, kleknula kraj njega i podigla ga. Veoma je zaudarao, meso mu se već raspadalo. Nisam mogla izdržati. Bez riječi sam ga spustila na zemlju i otišla. Odlazeći, razmišljala sam: „Ti si okrenula leđa Isusu.“ Na to se vratim gubavomu. Ponovno sam kleknula i podigla ga. Više mi nije zaudarao. I sve sam učinila da umre kao čovjek. Taj moj povratak najsretniji je dan u mojemu životu. Tako je doživjela s gubavcem na ulici blažena Majka Terezija.
Plemenite kršćanske duše (misionari, sestre, znani i neznani) posvetile su se njihovu njegovanju, a često dijele njihovu sudbinu.
„Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: Ako hoćeš, možeš me očistiti.“ Tei je to moguće, samo ako hoćeš. Gubavac vjeruje Isusu… Silne li vjere!
Koliko pouzdanje u dobrotu i moć Isusovu pokazuje taj nesretnik već time što se usudio doći u njegovu blizinu! Kako je tek divna njegova molitva, kolika je vjera izražena u njegovim riječima: Isus bi trebao samo htjeti i sve će biti dobro! On može samo dobro učiniti.
Taj jadnik nije samo upao u jednu od tada neizlječivih bolesti, kod koje trune živo tkivo, nego je bio isključen iz zajednice živih. Morao je prebivati odvojeno i sam izjavljivati da je „nečist“ čim bi mu ljudi došli u blizinu. Bolest je većinom povezana s teškim duševnim patnjama, a koji puta i psihičkim oboljenjem.
„Isus ganut pruži ruku, dotače ga se i reče mu: Hoću, budi čist! I odmah nesta s njega gube i očisti se.“ Tako je Isus veliku vjeru i žarku molitvu obilno nagradio.
Otkupljenje počinje time što Bog ima smilovanja s ljudskom bijedom. Isus je utjelovljeno milosrđe.
U svojoj Enciklici „Bogat milosrđem“ papa Ivan Pavao II. naglašava: „Krist, ispunjenje mesijanskih proročanstava i utjelovljenje ljubavi koja se osobito snažno očituje prema onima koji trpe, prema nesretnima i grješnicima, ponazočuje, i na taj način u punini objavljuje Oca, koji je Bog „bogat milosrđem“. Istodobno, postavši ljudima uzor milosrdne ljubavi prema drugima, Krist svojim činima više nego svojim riječima obznanjuje poziv na milosrđe.“
Ovo je za nas povlašteno milosno vrijeme, nama darovano kako bismo u svom životu iskusili sladak i nježan dodir Božjeg oproštenja, njegove prisutnosti i blizine – pogotovo u vrijeme najveće potrebe.
Pozvani smo kao Crkva naučiti birati samo “ono što je najdraže Bogu.” A što je to “Bogu najdraže”? Oprostiti svojoj djeci; smilovati im se, da tako i oni mogu u svoje vrijeme oprostiti braći i sestrama, tako postati savršeni i sveti kao što je Otac nebeski.
Ništa nije važnije od izabrati od onoga “što Bog najviše voli” – što znači: njegovu milost, ljubav, nježnost i njegov zagrljaj i milovanje!
„Isus ga odmah otpravi zaprijetivši mu se: Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi pokaži se svećeniku. Zašto mu Isus naređuje da nikome ne govori o svome ozdravljenju, osim da se javi svećeniku kako bi mu darovao potvrdu da može mirno ići među ljude.
Isus ne želi biti neki senzacionalistički Mesija. On jest božanski liječnik, on ne dijeli na jeftin način zdravlje, nego on želi da čudesni znakovi pomažu ljudima da se u dubini svoga srca mijenjaju, da mijenjaju stil i način života, da ne griješe više i budu mu svjedoci.
Nemojmo biti lični pacijentima koji traže lijekove svake vrste, ali nisu u stanju mijenjati svoje navike u jelu i piću ili odreći se pušenja i onoga stila života koji je pravi uzrok njihove bolesti.
A ozdravljenik, kao pravi, živahni istočnjak, nije mogao zadržati radost što je opet zdrav i svima je o tome pripovijedao. Nije se promijenio u nutrini. I mi dolazimo Isusu i molimo ga da nam pomogne, kako bismo tražili nešto lakše, a nismo spremni na promjenu. Spremni smo moliti za ozdravljenje, ali nismo spremni slušati Isusa ili one koji u njegovo ime govore kao bi trebalo mijenjati nešto u ovom svijetu da ude više pravednosti i mira, da bude naše srce čisto od nepravde i mržnje, od laži i neiskrenosti i svega onoga što nas iznutra onečišćuje.
Ovo evanđelje doziva nam u svijest da postoji guba duše – grijeh; da postoji pogrješan stav – držanje prema Bogu, vlastitom životu i ljudima; da postoje negativna djela – grijesi. Gubav je svaki onaj koji griješi, koji sablažnjava, navodi drugoga na grijeh.
Malo se danas piše o trovanju duša, o epidemiji psovke i bestidnosti, seksualnoga razvrata i izopačenosti, o zavođenju nevinih, o poplavi laži i kleveta, o nasilju nad umom i srcem milijuna ljudi.
Sv. Pavao veli: "Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj". Bure i oluje navaljuju sa svih strana.... Znajmo plivati protiv struje kao i Krist koga nam sv. Pavao postavlja uzorom: "Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov!" Sve što činimo, činimo na slavu Božju i svoj osobni spas.
Osvjedočeni vjerniče, možeš Ti poput sv. Pavla reći te riječi bližnjemu. Predstaviti se uzorom nije čin oholosti ako je istinito nasljedovanje Krista, što se temelji na milosti i poniznosti.
Davati dobar primjer prva je dužnost svakoga vjernikakatolika osobito prema mladima. U svakoj prigodi treba davati dobar primjer.
Ne samo pohađanjem crkve, nego i u poslovima, u kući, u ponašanju, u pjesmi i govoru. Sve uči Pavao mora biti na slavu Božju. Čuvajmo se bestidnoga pjevanja, pričanja viceva i odijevanja.) Nemojmo nikoga dovoditi u napast. Borimo se protiv sablazni i svake zaraze!
Evo zašto je veoma važno da svaki vjernik često ispita svoju savjest da vidi je li njegova volja u skladu ili u neskladu s Božjom voljom. I tek tada u svemu sudjeluje na dobro i spasenje.
Molimo Gospodina vapijući da nas očisti od gube svakoga grijeha...
Sjetite se kako je Krist uputio onoga gubavca da se pokaže svećeniku. I ti, dragi brate i sestro, idi pokaži svoje rane svećeniku u svetoj ispovijedi i on će te Kristovom vlašću i moću očistiti od tvoje bolesti grijeha.
Poput gubavca i ja Te, molim, Isuse: „Ako hoćeš, možeš me od svega osloboditi, što mi smeta i ne da, kako bi potpuno Tebi pripadao i slijedio Te. Vjerujem u Tebe, svoga Spasitelja i Otkupitelja. Sam si rekao: „Sve je moguće onome koji vjeruje!“ Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj maloj vjeri…!
Svećenikova ljubav je obratila zloglasnoga buntovnika
Jednom je sveti misionar fra Ludovik iz Napulja susreo u Aleksandriji zloglasnoga buntovnika Danielia koji je ondje živio u izgnanstvu. Danieli je silno mrzio ne samo kralja Ferdinanda Drugoga Napuljskog, koji ga je protjerao, nego i svećenike. Zato se približi svećeniku i snažno ga udari po licu te mu reče: „Ponesi to od mene svomu kralju i prijatelju.“ Svećenik se udalji bez riječi i s prijateljskim osmijehom. Osam mjeseci nakon toga vrati se u grad Napulj. Tom ga je zgodom kralj primio u svoju audijenciju.
Svećenik se tada baci kralju pred noge i zamoli ga: „Vi znate, veličanstvo, koliko Vas poštujem i cijenim. Ovaj put imam veliku molbu za Vaše plemenito i kraljevsko srce. Molim za pomilovanje zloglasnoga Danielia jer mi je za vrijeme moga boravka u Aleksandriji učinio veliku uslugu.“ Kralj se iznenadi neobičnoj molbi i odgovori vjernomu prijatelju: „Neka bude tako!“ I kralj dopusti da se Danieli vrati u domovinu.
Kad je buntovni Danieli nakon svoga povratka u domovinu doznao kako je pušten na slobodu, snažno ganut ljubavlju misionarevom ostavi svijet i posta redovnik. Ušao je u samostan poželjevši da pod duhovnim vodstvom svetoga fra Ludovika i sam postane drugi čovjek, Božji.
Što bi bilo od buntovnika da mu je svećenik uzvratio na udarac udarcem? Možda nikada ne bi našao put k Bogu. Takva oproštajna ljubav svetoga svećenika dovela je zloglasnoga Danielia k Bogu i spasila mu dušu.
„Udari li te tko desnom obrazu, okreni mu i drugi!“
(Mt 5, 39)
