JUBILEJ ĐAKONÂ
SVETA MISA I ĐAKONSKO REĐENJE
HOMILIJA SVETOGA OCA
KOJU JE PROČITAO MONS. RINO FISICHELLA
Bazilika svetog Petra
Sedma nedjelja kroz godinu, 23. veljače 2025.
Poruka čitanjâ koja smo čuli mogla bi se sažeti u jednu riječ: besplatnost. Izraz koji je zasigurno drag vama đakonima, koji ste se okupili ovdje na proslavi svog Jubileja. Razmišljajmo, dakle, o toj temeljnoj dimenziji kršćanskog života i vaše službe, posebno pod tri vida: opraštanje, nesebično služenje i zajedništvo.
Kao prvo opraštanje. Navještaj oproštenja bitna je zadaća đakona. To je, naime, nezaobilazan element svakog crkvenog hoda i preduvjet svakog ljudskog suživota. Isus nam pokazuje potrebu i važnost toga kada kaže: „Ljubite svoje neprijatelje“ (Lk 6, 27). Upravo tako: da bismo rasli zajedno, dijeleći svjetla i sjene, uspjehe i neuspjehe, potrebno je znati opraštati i tražiti oproštenje, obnavljajući odnose i ne isključujući iz naše ljubavi ni one koji su nas povrijedili i izdali. Svijet u kojem postoji samo mržnja prema protivnicima je svijet bez nade, bez budućnosti, osuđen na to da ga razdiru ratovi, podjele i osvete kojima nema kraja, kao što nažalost to vidimo i dan-danas, na mnogim razinama i u raznim dijelovima svijeta. Oprostiti, dakle, znači pripremiti gostoljubiv, siguran dom za budućnost, u nama samima i u našim zajednicama. A đakon, osobno urešen službom koja ga vodi na periferije svijeta, obvezuje se vidjeti – i poučavati druge da vide – u svima, pa i u onima koji griješe i nanose patnju, sestru i brata koji su ranjeni u duši, i stoga više nego itko drugi trebaju pomirenje, vodstvo i pomoć.
O toj otvorenosti srca govori nam prvo čitanje, predstavljajući nam Davidovu odanu i velikodušnu ljubav prema Šaulu, svome kralju, ali i progonitelju (usp. 1 Sam 26, 2.7-9.12-13.22-23). O tome nam također govori, u drugom kontekstu, uzorna smrt đakona Stjepana, koji pada pod kišom kamenja opraštajući onima koji su ga kamenovali (usp. Dj 7, 60). Ali iznad svega to vidimo u Isusu, modelu svake dijakonije, koji na križu, “opljenjujući” samoga sebe do te mjere da je dao svoj život za nas (usp. Fil 2, 7), moli za one koji su ga razapinjali i otvara vrata raja dobrom razbojniku (usp. Lk 23, 34.43).
I dolazimo do druge točke: nesebičnog služenja. Gospodin, u Evanđelju, to opisuje rečenicom koja je i jednostavna i jasna: „Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu“ (Lk 6, 35). Par riječi koje u sebi nose miomiris prijateljstva. Prije svega Božjeg prijateljstva prema nama, ali onda i našeg uzajamnog prijateljstva. Za đakona taj stav nije sporedan vid njegova djelovanja, nego supstancijalna dimenzija njegova bića. On se, naime, posvećuje da u svojoj službi bude „kipar“ i „slikar“ milosrdnog lica Oca, svjedok otajstva Trojedinog Boga.
U mnogim odlomcima Evanđelja Isus govori o sebi u tom svjetlu. To čini u razgovoru s Filipom, u dvorani Posljednje večere, nedugo nakon što je oprao noge Dvanaestorici, kad kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14, 9). Kao i kada uspostavlja euharistiju, izjavljujući: „ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje“ (Lk 22, 27). Ali već prije toga, na putu za Jeruzalem, dok su njegovi učenici raspravljali među sobom o tome tko je najveći, on im je objasnio da „Sin Čovječji […] nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (usp. Mk 10, 45).
Braćo đakoni, vaša besplatnost kojom obavljate svoju službu, kao izraz vašeg posvećenja Kristovoj ljubavi, za vas je prvi navještaj Božje riječi, izvor povjerenja i radosti za one koji vas susreću. Činite to što je više moguće s osmijehom na licu, bez prigovaranja i bez traženja priznanjâ, u znak uzajamne potpore, također u odnosima s biskupima i prezbiterima, „kao izraz Crkve koja se zalaže oko rasta u službi Kraljevstva prepoznavajući vrijednost svih stupnjeva zaređene službe“ (C.E.I., I Diaconi permanenti nella Chiesa in Italia. Orientamenti e norme, 19 93, 55). Vaše će složno i velikodušno djelovanje tako biti most koji spaja oltar s ulicom, euharistiju sa svakodnevnim životom ljudi; milosrđe će biti vaše najljepše bogoslužje, a liturgija vaše najskromnije služenje.
I dolazimo do posljednje točke: besplatnost kao izvor zajedništva. Davati ne tražeći ništa zauzvrat ujedinjuje, stvara veze, jer izražava i jača zajedništvo koje nema druge svrhe osim darivanja samoga sebe i dobra ljudi. Sveti Lovro, vaš zaštitnik, kada su tužitelji zatražili od njega da im preda blago Crkve, pokazao im je siromahe i rekao: „Evo našeg blaga!“ Tako se gradi zajedništvo: govoreći braći i sestrama, riječima, ali prije svega djelima, osobno i kao zajednica: „vi ste nam važni“, „volimo vas“, „želimo da budete dio našeg puta i našega života“. To je ono što činite vi: muževi, očevi i djedovi spremni, u služenju, proširiti svoje obitelji na one koji su u potrebi, tamo gdje živite.
Tako vaše poslanje, u kojem vas se uzima iz društva kako bi se ponovno u njega vratili i učinili ga sve gostoljubivijim mjestom i otvorenim za sve, jedan je od najljepših izraza sinodalne i Crkve „u izlasku“.
Uskoro će se neki od vas, primanjem sakrament Reda, „spustiti“ u stupnjevima službe. Namjerno kažem i ističem da će se oni „spustiti”, a ne da će se „uzdići“, jer se ređenjem ne uzdiže, nego silazi, postaje malen, spušta se i ogoljuje. Da upotrijebimo riječi svetog Pavla, u služenju čovjek napušta “zemaljskog čovjeka” i u ljubavi se zaodijeva “nebeskim čovjekom” (usp. 1 Kor 15 ,45-49).
Razmišljajmo svi o onome što nam je činiti, dok se povjeravamo Djevici Mariji, službenici Gospodnjoj, i svetom Lovri, vašemu zaštitniku. Neka nam pomognu svaku svoju službu živjeti ponizna i srca punog ljubavi i da, u besplatnosti, budemo apostoli praštanja, nesebični poslužitelji naše braće i graditelji zajedništva.y
