Hodali ili stajali, riječi, riječi, riječi: šapuću se potajno, proglašuju glasno, uzvikuju srdito, govore, recitiraju, tumače, prosuđuju, osuđuju, pjevaju – na radiju, CD-u, televiziji, internetu, u knjigama, na zidovima, uz ceste, na prozorima, čak i u zraku. Riječi u različitim tonovima, bojama i oblicima, riječi koje slušamo, čitamo, gledamo ili nam kratko zabljesnu pred očima. Riječi koje se pale i gase, koje se lagano kreću, koje plešu, skaču ili se ljuljaju. Riječi, riječi, riječi! Ispred nas, oko nas, pod nama, nad nama, na nama, u nama.
Nije uvijek bilo tako. Još nedavno nismo imali radija ni televizije, mobitela ni interneta. Jedva da smo susretali table sa zabranama i naredbama, plakate na stupovima i oglase o cijenama na svim uglovima. To je bilo vrijeme bez reklama koje danas plave sve gradove, pa i sela.
Sjećam se, ne tako davno, dok sam se vozio gradom, kako me je odjednom obuzeo čudan osjećaj, kao da se vozim kroz divovski rječnik. Kamo god sam pogledao, posvuda riječi. Odvraćale su mi oči s ceste. Nametale mi se: "Upotrijebi me, uzmi me, kupi me, pomiriši me, dohvati me, vidi me, pojedi me, poljubi me, spavaj sa mnom." Tko još može u takvom svijetu sačuvati strahopoštovanje prema riječi?
S pravom nas to može zabrinjavati, jer su riječi, pa i naše vlastite, izgubile svoju stvaralačku snagu. Bezgranično mnoštvo riječi uzdrmalo je naše povjerenje u riječ i dovelo do toga da i sami često mislimo: "Pa to su samo riječi."
Učitelji govore svojim učenicima i studentima desetljećima. Poslije svega toga učenici ponesu sobom osjećaj: "To su samo riječi." Propovjednici drže svoje propovijedi iz tjedna u tjedan, godinu za godinom, a vjernici ostaju isti i često misle: "To su samo riječi." Političari, trgovci, ajatolasi i pape drže govore i daju tumačenja, a slušatelji odmahuju rukom: "To su samo riječi... ovaj put malo drugačije."
Iz sveg ovog slijedi da riječ više ne ispunjava svoju glavnu zadaću, ona ne priopćava, ne pospješuje jedinstvo, ne tvori zajedništvo i, stoga, više nije živa. Riječ nije više pouzdano tlo na kojem se ljudi mogu susresti i izgraditi zajedništvo.
Pogledajte što se događa kad slušamo govor o Bogu. Zaplićemo se u zamršenu mrežu diskusija, debata i argumenata o Bogu i o vjeri. Tako, praktički, nismo više sposobni s Bogom jednostavno razgovarati ili boraviti u njegovoj blizini. Svojim vrlo dobro izdiferenciranim govorom možemo izreći i najmanje različitosti. Pa, ipak, sve je to samo bijedan nadomjestak potpunog predanja Životvornoj Riječi. To ne znači da ne treba gajiti kritičko mišljenje i intelektualni napor, ali ako naše riječi nisu jeka Božanske Riječi, po kojoj i u kojoj je stvoren i spašen svijet, tada one gube čvrsto tlo te postaju jednako zavodljive, i zbunjuju, kao i riječi kojima se reklamiraju političke stranke.
Riječi trebaju dolaziti iz Šutnje da bi mogle još dublje uvoditi u Šutnju. Riječ je Božja rođena iz vječne Božje Šutnje. Upravo tu riječ, koja izvire iz Šutnje, valja nam tražiti.
Uistinu, gdje je nestala ona Životvorna Ivanova Riječ iz Proslova? "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga – i Riječ bijaše Bog"!
