Suvremeno je društvo obilježeno odrednicama proizvodnje i potrošnje, aktivizma i neumornog zalaganja u izgradnji tehničke civilizacije. U toj pomami za napretkom čovječanstvo nije ni svjesno da ga je industrija i tehnika sa svojim učincima dovela na sami rub propasti. Zemlja su i atmosfera ugroženi, gotovo uništeni, prijeti nam ozbiljno i kozmička katastrofa. A s kakvom samo mržnjom navaljuju narodi jedni na druge! Tražeći sreću, naša je civilizacija naišla na tome putu na rasulo, nesreću i smrt. Kao da je negdje u genima čovječanstva nezatomljivi nagon za samouništenjem.
Gdje su kormilari, vođe, 'pastiri' koji mogu spasiti nasukani brod i brodolomnike na njemu? Biblija, budući da je pisana za stočarske nomade, rado rabi riječ 'pastir' za vođe naroda. Kakav program nude 'pastiri', čelnici? Što nam nude svakodnevni krizni štabovi, 'vlade spasa' na najširoj osnovi? I jesu li ti zbilja sposobni voditi? Voditi može samo onaj koji ima jasno zrenje, koji uzima Božja mjerila kao svoj ustav i program. O tome tako zorno zbori Jeremija u današnjem odlomku. A iz povijesti nam je dobro znano s kakvim se 'tipovima' vladara morao 'nositi' Jeremija. Nad njegovim je životom neprestance visio mač prijetnje zbog neugodne riječi koju je morao govoriti protiv ondašnjeg vrhovništva. I na kraju su se sve prijetnje ispunile, platio je svojom glavom neustrašivost i borbu za Gospodnja prava u svome narodu.
Isus je svoje opunomoćio za autentični navještaj. Po učinjenu poslu vraćaju se i podnose izvještaj. Isus pozivlje na vrijeme tišine i povučenosti. Jer ono istinsko i pravo rađa se samo u trenucima povučenosti, kad je čovjek kod sebe i svoga Boga. Naš se ljudski život oblikuje u isprepletenosti plime i oseke, rada i molitve, povučenosti i javnosti, osamljenosti i zajedništva. Jer samo onaj tko je naučio živjeti tišinu, osamljenost, podnijeti svoju 'pustinju', sposoban je općiti s drugima kao puno ljudsko biće.
Potrebno je stvoriti red u sebi, da bi čovjekov ritam i bioritam bili u redu. Najopasnije je po nas ako nam dani prolaze u praznini, ispunjeni ništavilom, bezvrijednim stvarima. Isus svoje svjesno povlači u 'pustinju', da ondje nauče gladovati i žeđati za pravim istinskim životom. Tu ih osposobljava za predvoditelje svog naroda. Cijeli je narod 'poput ovaca bez pastira'. Izložen na milost i nemilost onima koji mu pune uši, koji ga iskorištavaju, zavode. Tek kad čovjek u sebi postane osobom, individuom, može stupiti u blizinu i zajedništvo s drugima. Čovjekovo je srce prestrašeno i zato traži ukorijenjenje i skrovitost. Neposredni plod vjere je osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti i zavičaja. Isus je u svojoj osobi podarivao ljudima osjećaj blizine i zavičajnosti.
Pozivao je na vjeru i povjerenje. Samo onaj tko vjeruje ostaje i ima budućnost. "Ako se na mene ne oslonite i u mene ne vjerujete, opstat nećete" (Iz 7,9).
Upravo u ove dane mnogi se spremaju na godišnje odmore. Vrijeme počinka, sanjarenja, vrijeme dokolice, kad se u ruke uzima neka lagana i zabavna knjiga. Vrijeme bez rokovnika i opuštenosti. Vrijeme kad možemo ili smijemo stupiti i u neku crkvu ili kapelicu i reći sebi: Evo me. Želim pred svojim Bogom zašutjeti, odmoriti se. I Isus veli svojima: "Odmorite se malo!" - Prisjetimo se prizora: Isus je svoje dotle vodio, poučavao. Bili su njegovi svjedoci. Za njih bijaše čudo promatrati ga iz najbliže blizine. Bili su u drugom redu. A sad ih šalje u prvi red, prednji plan. Njihovo je iskustvo pomiješano s uspjehom i neuspjehom, nailazili su kao i Gospodin na zatvorena i otvorena srca. Vide kako nije moguće sve učiniti. Kad se vraćaju, pripovijedaju sve što im se zbilo. "Usne su pune onoga čime se srce prelijeva". Slanje ih je stajalo velikih nutarnjih snaga i napora. Zato ih poziva na odmor, zasluženi, na okrepu koju svako tijelo treba. Isus zna što nam treba, za tijelo i dušu. Treba čovjeku odvažnost za dokolicu, odmor, igru, maštu, slobodu. A ne samo dužnost, točnost u svojim poslovima. "Homo faber", i "homo ludens". Dva prototipa, već ih imamo u knjizi Postanka. Jubal i Tubalkain. Isti otac, Lamek, ali ne i ista majka. Jedan je otac kovača, drugi svirača. Jedan praktičar i pragmatičar, drugi sanjar, pjevač. Jednako se tretiraju. Isto čini i Isus. Kod njega se može odmoriti, zapjevati, zasvirati, pustiti svojoj duši daha i odmora.
Znakovito je ono prizorište oko Isusove osobe. Ljudi dolaze i odlaze, slijeću se, traže, trče za Isusom. Ne mogu se smiriti dok ga ne pronađu i dok se ne nađu u njegovoj blizini. Njegova blizina podaruje osjećaj sreće, mira, blagoslova. Opet ista misao: U Isusu nas Bog traži i nalazi, po njemu nas on postaje blizak. Dok se istodobno čovjek tražitelj zapućuje u istome smjeru. Tražitelj biva nađen, spoznavatelj biva spoznat, motritelj biva prožgan, prožaren Isusovim okom i Duhom. I tako se otvara mogućnost "da ih uči mnogočemu i dugo" (r.34). Dobra škola i za nas u ove dane odmora i dokolice. Zaputiti se u njegovu školu, biti do njegovih nogu, učiti se molitvi, osluškivanju njegovih riječi, kontemplaciji, koja nas osposobljuje za plodotvorni život.
Možda bi nešto mogli naučiti i suvremeni pastoralni djelatnici i njihovi suradnici. Isus i apostoli ne trče za masama da ih za sebe pridobiju, ne obilaze kafiće i diskače, ulice i trgove, da bi nekoga 'ulovili' za svoj projekat. Ne obećaju im čudesa, planove, poduzetništvo, akcije. Nego, nakon što su navijestili Radosnu vijest, povlače se u osamu. Ali bili su uvjerljivi, nastupili su sa snagom koju samo Isus podaruje. I to je onda dovoljno da ga svi traže, da za njim mase hrle i grnu, ne obazirući se na fizičke poteškoće. Tako biva uvijek s autentičnim navjestiteljima Isusova lika i poruke. Ljudi traže svjedočanstvo života, i to ih onda privlači svom snagom. Dakle, samo iz duboke meditacije, kontemplacije, pustinje može se roditi novi čovjek koji onda preobražava svijet. Prisjetimo se uloge ruskih staraca koji nikamo ne idu iz svojih samostana, a tisuće i tisuće ih svednevice traže...
Fra Tomislav Pervan
