Jer u odgovoru danu na taj upit izriče se sve ono što pojedinac misli, u što vjeruje, što mu je u životu vrijedno, čemu se nada i na kraju, zbog čega je na ovome svijetu. Odgovor je uvijek krajnje subjektivan, osoban i u njemu treba da bude sadržana cjelokupna dinamika vlastite osobe, osobnoga životnog iskustva, mjera vlastite vjere i nadanja. Zato je moguće i mora na Isusov upit svatko za sebe dati odgovor koji obvezuje u savjesti, u stavovima, u cijelom životu. Odgovor koji mi pokazuje put do sretna, osmišljena i uspjela života. Odgovor koji na koncu pruža u ruke ključ koji je to smisao ljudske egzistencije ovdje. To su zapravo i glavni te ujedno temeljni upitnici koji se postavljaju u svakom pojedinačnom životu.
Zbacivanje nevjernog Šibne i oblačenje u "vezirsku" odoru novog namjesnika kao da želi stvoriti usporedbu s predavanjem ključarske ovlasti Petru. Međutim, u knjizi Otkrivenja (3,7) tom ključarskom ovlasti zaodjeven je samo Mesija, Krist, Istiniti i Sveti.
Slušamo zaključne misli tzv. poglavlja o Židovima u poslanici Rimljanima (9-11). Pavao veliča neistraživost Božjih planova, mudrosti i nauma. Budući da većina njegovih sunarodnjaka nije prihvatila raspetog Mesiju, otvoren je put za navještaj Evanđelja svim narodima.
Što se tiče evanđeoskog upita, u biti je nemoguće i nedopustivo pitati: "Tko je bio Isus Krist?" Većma se moramo pitati: "Tko jest danas Isus Krist?" Jer Isus jednostavno jest. On je tu, živ. On je neotklonjiv iz ljudske povijesti i svijesti, iz tijekova života, iz nebrojenih egzistencija kojima je on postao i ostao te jest sve u životu. On je trajni temelj života, povjerenja, nade u konačni spas i vječnost. Sin Božji koji nas uči kako postati djeca, sinovi i kćeri istog Oca. On pokazuje put do punog čovještva, do ostvarene i osmišljene životne zadaće. Čovjeka, osobu moguće je definirati samo prema onome što mu je bitno u životu, prema čemu se odnosi bitno, sa svim žilicama svoga bića.
Tko jest Isus Krist? Jedan se teolog, prije kojih devedeset godina, na kraju svojih razmišljanja i intelektualnog doviđanja te osobe ovako izrazio: "Na kraju sam svojih snaga, i dalje ne mogu. Tko je taj Isus koji je tako sveto mogao i učio moliti, koji je s onoliko povjerenja mogao živjeti i onako nevin mogao umrijeti? Tu je neka sveta ludost, neizmjerje vjere i povjerenja, raskoš ćudoredne snage, nevjerojatnost čistoće i dobrote. Zbilja je hodilo ovom zemljom jedno biće koje je živjelo u najintimnijem životnom i ljubavnom odnosu sa svojim nebeskim Ocem, koje je Božje stvarateljsko djelo promatralo običnim okom, i čija je cjelokupna povijesna pojavnost bila pojavnost Svetoga" (K. Adam). On je bit i sadržaj onoga što nazivamo kršćanstvo, onoga što on jest, iz čega dolazi i kamo ide, onoga što je u njemu i što oko njega živi, uhvaćeno s njegovih usana, odčitano s njegova lica.
Dvije tisuće godina dijeli nas od toga čovjeka koji je pod Poncijem Pilatom smaknut u jednome kutu ondašnje jedine svjetske sile, Rimskog carstva. Taj čovjek nije prestajao kroz stoljeća i tisućljeća biti žalac u tijelu ovog svijeta i pojedinaca. Njegova riječ ne prestaje odzvanjati kroz vjekove. I nije živo samo to ime - Isus - kao npr. kod Bude, gdje je njegova povijesna osobnost iščezla iza imena, već je u žarištu nositelj imena. Tko je on bio, tko je on danas, nosi li on s pravom ime koje mu vjera pridaje? Npr. Buda je bio mudrac koji je otkrio jedan od putova otkupljenja. U budizmu je važan put, metoda, a ne Budina osoba. Međutim, u kršćanstvu Isus sam za sebe kaže da je on Put u osobi. To je trajni izazov čovječanstvu. Dakle, kod Isusa nije riječ o povijesnim učincima te jedinstvene osobe na potonje naraštaje, kao npr. kod Platona, za čije se djelo veli kako je cjelokupna potonja povijest filozofije samo skup bilježaka na njegovo velebno djelo, već jer riječ o osobi kao takvoj koja i dandanas izaziva i daje trajni biljeg djelu koje je inicirala u svijetu.
Zovemo se kršćanima. To će reći da nam je život određen jednom osobom. Osobom Isusa Krista. Kristova smo svojina. To bi onda trebalo značiti kako nam u životu ne bi smjelo biti ništa bitnije ni važnije od te osobe, zasigurno najtajanstvenije koja je hodila ovom Zemljom. A onda bi iz toga trebalo povući vlastiti životni imperativ, naime, živjeti prema njemu i njegovoj riječi. Pred svakoga od nas se, nekad slabije a nekad snažnije, postavlja isto pitanje koje postavi Isus učenicima pred Cezarejom Filipovom. Kao da je Isus birao i to posebno mjesto upravne rimsko-židovske vlasti i moći: Bog ili Cezar, moja osoba ili tamo neki rimski osvajač? Zemaljski kralj ili ja kao protukralj, kao protuteža svim zemaljskim silnicima i pohlepnicima za vlašću i moću?
Mi bismo morali biti jednoga svjesni: Nikada više neće izgledati povijest svijeta i čovječanstva poslije Isusa Krista kao prije njega. Njegove riječi iza kojih stoji njegova osoba polariziraju i danas svijet kao i kad je živio. Fascinantni domet njegovih riječi i danas prožima biće svijeta i za nas je jednostavno nedovidiva odgovornost koju je ovaj Jedan, Isus, na sebe naprtio. Može se slobodno reći: Isus je poput magneta privukao k sebi sav smisao egzistencije i poredao sve oko središta i žarišta svog bića tako da mimo njega u biti ne preostaje nikakav drugi konačni smisao, ni pojedinačnog života ni povijesti u cjelini. Danas smo svjedoci kako se iz nutarnjeg rasapa kršćanstva rađa novo poganstvo koje se priznaje ateističkim. Međutim, što je neopoganstvo militantnije to je očitiji besmisao svih njegovih pokušaja u osmišljavanju života tako da danas imamo anarhističko-kaotične posljedice nijekanja Boga i Isusa u zapadnoj hemisferi. Zato nas ne čudi ponovno buđenje zanimanja za ovu jedinstvenu osobu, napose u malim grupama, pokretima.
Zato i nama upitnik: Kako se odnosimo prema njemu? Više nije važno što "se" o Isusu govori u udžbenicima, što o njemu veli usporedna povijest religija ili filozofija, ako je filozofiji uopće zanimljiv taj Isus. Za nas osobno nije čak važno ni što piše o njemu u teološkim udžbenicima, što koji teolog misli, zna ili misli da zna o Isusu Kristu. Isus nije predmet proučavanja, već osoba izazova. On je uvijek alternativa. U bitnim stvarima i pitanjima našeg života vrijedi samo naša osobna vlastita odluka i stav. Od toga sve zavisi i prema tome se onda sve u životu stavlja na svoje mjesto. Očito je da se istina Isusa Krista ne može nositi u svijet i svjedočiti kao naučeni izričaj iz katekizma, gdje ćemo pronaći gotove odgovore, već je Isus Krist istina koju treba živjeti, pretakati u svakodnevicu, a ne naučavati.
Kako čuti tu osobu, gdje zamijetiti njezin glas? U Pismu i preko Pisma. Potrebno je uho da bi se čuo Isusov glas i riječ. Isus može postati Božja riječ samo ako netko danas i ovdje sluša što On ima i danas poručiti svijetu. "Riječi koje sam vam zborio, Duh su i život" (Iv 6,63), a ne mrtvo tiskano slovo. Kao što učenici prije uskrsnuća nisu bili sposobni do kraja čuti, shvatiti i razumjeti Isusovu riječ, bez Duha posrednika, tumača (egzegeta), tako nismo ni mi današnji to sposobni bez Duha. Bez nadahnuća Duha nema pristupa Isusovoj osobi. Kršćanstvo je prvenstveno pripadnost Isusu Kristu, dakle, životni stav i opredjeljenje, a tek u drugom planu nauk ili znanje. Istina o Isusu Kristu ne spada u područje izričajnog, leksičko-semantičkog znanja i odgovora, već u područje životnog stava i odluke. Nemoguće je govoriti o njemu odgovorno, a da svatko od nas ne uključi u razmatranja i svoju osobu.
Isusov je nauk zapalio svijet ne zbog teoretske nadmoći njegova programa, već prvenstveno stoga što se sam poistovjetio sa svojim programom. Stoga ne postoji smisao ispred, mimo ili iznad Isusa. On je sam put, istina i smisao, smisao života, povijesti, umovanja. I na kraju, kad se pitamo spram tajne ove jedinstvene osobe, važno je imati na umu da nije riječ o Isusu izvan naše vjerničke egzistencije, već o Isusu Kristu s nama i u nama. Samo takav može nam podariti odgovor iznutra, kao naš nutarnji učitelj i nadahnitelj („magister interior“ – sv. Augustin).
Fra Tomislav Pervan
