Vjerovati nekoj konkretnoj osobi vezano je uvijek s nadilaženjem, nadvladavanjem nutarnjih otpornih mehanizama. Pogotovo u prilikama kad su riječi koje ta osoba upućuje izazovne, kad nas sile na premišljanje vlastitih stavova, na zaokret u životu. Kad osoba postaje porukom, odnosno izazovom. Lako je vjerovati "na daljinu". Ali kad se suočimo s osobom u svoj njezinoj pojavnosti, tu redovito ustuknemo. Jer nerijetko zbiljnost pojave opovrgava našu sliku o nekome...
Možda ćemo mi teoretski prihvatiti Isusa. Lako je dati pristanak na ono "Tijelo Kristovo" u euharistiji, izgovarajući olako svoj "Amen", ali je teško isto reći onomu pored nas u crkvenoj klupi, koga ne podnosimo, ne trpimo. Jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim, poglavito s najprezrenijim...
Proročka uloga ne bijaše nigdje i nikada lagana. Iskusili su to židovski proroci na svojoj vlastitoj koži. Odbacivani, prezirani, ubijani. Svi odreda. Zbog poruke i izazovnosti života. I uvijek iznova iz njihovih usta isti refren: "Šema Israel - poslušaj Izraele". Slušanje riječi mora uroditi poslušnošću i ozbiljenjem riječi u životu. A na to čovjek nije spreman, jer mu je srce drsko i okorjelo. Ništa bolje nije prolazio ni Pavao u svojim nastupima. Neprestano osporavan, mora se boriti za "legalitet i legitimitet" vlastita apostolata. Napose u odnosu na korintske zanesenjake, entuzijaste. Smatraju da su u takvu stanju savršenosti, da im ne treba nikakva moralna norma, nikakav crkveni ni apostolski autoritet. Da mogu svoj život uređivati kako ih volja. Ne pomažu ni sva Pavlova upozorenja, ni skromnost, makar se ima čime hvaliti, napose svojim mističkim iskustvima. Sve to "ne pali" da se urazume.
Ništa bolje nije prolazio ni Isus. Ljudi žele čudesa, znakove. "Kruha i igara", a ne životnog zaokreta, iskoraka iz uhodanosti. Tu se tako zorno zrcali ona svakodnevna istina: Ljudi žele živjeti na dvije razine. Ljudi se ne protive njegovim riječima. Štaviše, one su uhu ugodne, po njima je on mudar čovjek, učen. Govori Božjim rječnikom. Ali je neprihvatljiva druga istina: On se izdaje za nešto neobično, čudesno. Sinteza te osobe je nemoguća: Prijelaz s običnog čovjeka na Božjeg. Nespojivost dvoga u uhodanim protegama. Jer mi sve svrstavamo, kategoriziramo, stavljamo u uhodane pojmove i predodžbe. Ljudi se "opredmećuju", sve neobično se progoni. Tesar može roditi samo tesara, postolar postolara, kovač kovača, ribar ribara i tako redom. Tako misle i Isusovi suvremenici. I nemoguće je ispasti iz uhodanog okvira. Pogotovo u patrijarhalnom društvu gdje je sve unaprijed određeno. Tko je siromah, ostaje siromah. Kastinski mentalitet.
Istodobno ti suvremenici slute nešto neobično u Isusu. Isus ruši, urušava sve njihove uhodane predodžbe. Slute kako bi sve ono što su naučili netragom nestalo. I zato nastupaju frontalno protiv Isusa. Nemoguće je da jedan tako neznatni zanesenjak, sanjar, putujući propovjednik, kome znamo sve "do devetog koljena", propovijeda nekakvo kraljevstvo Božje, jednakost i ravnopravnost svih pred Bogom, općem ozdravljenju svih od sila prisile i tlačenja. Odatle onda nemogućnost da ih "izliječi i spasi". A tko ga prihvaća? Oni koji su pod njegovom rukom osjetili rađanje novog. Koje je svojim zahvatom izmijenio i koji su na svojoj "koži" iskusili tko je i kakav Bog u ovome Isusu iz Nazareta. Bog kao Otac i Majka ovdje u ovome Isusu. Bog kao skrovitost, zaštita, mir, sigurnost, blagoslov. I koji su mu onda ostali do kraja zahvalni. I postali njegovi neumorni promicatelji u svijetu. Riječima i životom. Poput Pavla, kako čusmo gore.
U Novom ćemo zavjetu pronaći mnoštvo razloga zbog kojih su ljudi odbacivali Isusovu osobu i poruku. Nijedan pak od tih razloga nije do te mjere čudan i neshvatljiv kao ponašanje Isusovih sumještana. Oni se spotiču o Isusovu osobu. Slušali su i prepoznali njegovu mudrost. Zacijelo čuju i doznaju iz priča koliko je taj Isus snažan na riječi i djelu, tvori čudesa, govori, propovijeda novi nauk, novu mudrost. Shvaćaju i čudesnost te osobe i svega onoga što se preko nje zbiva. Namjesto da im srce od radosti zaigra što se takvo što među njima zbiva, što je jedan od njih, oni ga odbacuju. Namjesto da su sretni što imaju takva među sobom, svoga sumještanina i susjeda, oni ga s prijezirom odbacuju tako da odsada Isus nikada više nije pohodio svoje mjesto gdje je odrastao i othranjen. Namjesto da svoje mjesto učine slavnim i poznatim zbog ovoga Isusa, namjesto da naprave od svega veliku promidžbu, oni se svega odriču zbog svoje uskogrudnosti i provincijalne zatvorenosti. S jedne strane oni bi htjeli, oni žele čudesa, znakove, "kruha i igara", dok im Isus nudi posve drukčiju perspektivu, naime životni zaokret, iskorak iz uhodanosti, svagdana i žabokrečine.
Zorno je to u odnosu Isusovih susjeda spram njegove osobe. O njemu je pukao glas na sve strane. I očekivali bismo da će se ljudi nakon svega u galilejskom ozemlju otvoriti Isusu, otvoriti i razgaliti srce i dušu. Čuli su o mudrosti i čudesnim silama koje u njemu djeluju, i pomislili bismo: Ljudi će smjesta prihvatiti tu osobu, upijat će njegovu riječ, prionuti uz sve što čini, širom će otvarati oči i uši da im ništa ne promakne, podvrgnut će se njegovoj ruci iscjeliteljici. Od svega toga zapravo ništa. Štoviše, krajnje odbacivanje. Kad čovjek misli da naskroz poznaje nekoga s kim je godinama živio, daleko je teže prihvatiti novo, posve drugo što nudi, a što zapravo nitko još nije iskusio. Jer to novo ne dade se kategorizirati. Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju, svojoj kući, među svojom rodbinom i bližnjima. Imamo na djelu dvoznačnost Isusove osobe. S jedne strane silne stvari, čudesa, a s druge on je njima odveć poznat, s njima je odrastao, pa im je neshvatljivo da takvo nešto može među njim stasati.
Tu se tako zorno zrcali ona svakodnevna istina: Ljudi žele živjeti na dvije razine. Oni se ne protive Isusovim riječima. Štoviše, one su uhu ugodne, povlađuju mu, dive se njegovim riječima, po njima je on mudar čovjek, učen. Govori Božjim rječnikom. Ali je neprihvatljiva druga istina: On se pravi nekim i nečim, izdaje se za nešto neobično, čudesno. Sinteza te osobe je nemoguća: Prijelaz s običnog čovjeka na Božjeg Sina. Nespojivost dviju razina u jednoj osobi. Mi zapravo sve svrstavamo, kategoriziramo, stavljamo u uhodane pojmove i predodžbe. Nije moguće da neki obični tesar iz Nazareta propovijeda Božju riječ. Nemoguće je da neki malograđanin, nižega sloja, koji nije završio nikakve teološke škole, govori Božje riječi.
Istodobno ti suvremenici slute nešto neobično u Isusu. Isus ruši, urušava sve njihove uhodane predodžbe. Slute kako bi sve ono što su naučili netragom nestalo kad bi se njemu priklonili. I zato nastupaju frontalno, sučelice protiv Isusa. Nemoguće je da jedan tako neznatni zanesenjak, sanjar, putujući propovjednik, komu znamo i pamtimo sve "do devetog koljena", propovijeda nekakvo kraljevstvo Božje, jednakost i ravnopravnost svih pred Bogom, opće oslobođenje i ozdravljenje od svih sila prisile i tlačenja. Odatle onda nemogućnost da ih "izliječi i spasi".
Tko Isusa prihvaća? Oni koji su pod njegovom rukom osjetili rađanje novog. Ti koje je svojim zahvatom izmijenio i koji su na svojoj "koži" iskusili tko je i kakav Bog u ovome Isusu iz Nazareta. Bog kao Otac i Majka ovdje u ovome Isusu. Bog kao skrovitost, zaštita, mir, sigurnost, blagoslov. Ti su mu onda ostali do kraja života zahvalni. I postali njegovi neumorni promicatelji u svijetu. Riječima i životom, poput apostola ili pak pridošla 'nedonoščeta' Pavla. Zato treba pripraviti Gospodinu stan, makar i trošnu kolibu, u svome srcu, svojoj kući.
Gdje se čovjek otvori Isusovoj osobi, gdje čovjek prihvati Isusovu riječ i djelo te Isusovu osobu, gdje čovjek povjeruje Bogu u Isusu, a ne svojim činima i nastojanjima, tu se zbiva čudo novoga života i milosti, čudo slobode od sila i straha, čudo pouzdana koracanja i kroz tamu smrti. Treba sebe ‘razoružati’ pred Isusom, odbaciti sve uhodane kategorije, skinuti sve suvišno, upravo kao David Šaulovu ratnu pretešku opremu koja ga samo sputava u kretnjama i osobnoj slobodi, kako bi se moglo dogoditi čudo da se čovjek izloži do kraja Isusovoj osobi, i onda će biti sve drukčije u životu. Na to nisu bili spremni Nazarećani i zato su okrenuli Isusu leđa. Ali i on okrenu njima svoja leđa, i on ode od njih, tužan i žalostan, zbog njihove nevjere i tvrdokornosti. Nemoguće je prihvatiti Isusovu riječ, a njega kao osobu odbaciti. On je sa svojom riječi jedno.
Fra Tomislav Pervan
