Govori o svim tim stvarima, a ono bitno što nam želi reći jest: poticaj da razmislimo kako dati svjedočanstvo za Isusa Krista pred ljudima u ovom svijetu. Isus obećava da će On dati svjedočanstvo za nas pred Ocem nebeskim, ako mi damo svjedočanstvo za njega pred ljudima.
Čini se, ako malo bolje promotrimo konkretni kršćanski život, da ne uzimamo ozbiljno ove Isusove riječi. Nismo spremni prihvatiti njegovu listu prioriteta, već u prvi plan stavljamo svoju listu, različitu od njegove.
Isusov zahtjev da budu njegovi svjedoci u svijetu, mnogi kršćani shvaćaju samo kao lijepe riječi ili misle da su ispunili taj zahtjev ako nekad dođu na svetu Misu, ako se nešto malo pomole, ako na koji veliki blagdan poslušaju koju propovijed, ako pripadaju kakvoj karizmatskoj skupini u Crkvi...
Kakvu vrstu svjedočanstva Isus traži od nas? Jedino je sigurno: on ne želi da se zaustavljamo samo na vanjštini, na lijepim velikim riječima, na lijepom pjevanju, na nekom kršćanskom folkloru, gradnji velikih crkava... On je rekao da neće u kraljevstvo Božje ući oni koji govore Gospodine, Gospodine, nego oni koji vrše volju Očevu.
Isus nas poziva na molitvu. On je čak učio kako bi trebalo moliti. On nas je učio da Boga zovemo Ocem, ali da k njemu ne možemo doći svojim molitvama, ako prije nismo povezani s drugima koji su naša braća i sestre.
Vrlo je lako reći „Oče“ Bogu, a zaboraviti na duh zajedništva, duh Božje obitelji koji on traži od nas. Posvjedočiti za Isusa pred ljudima znači posvjedočiti tu vezu koja nas ujedinjuje kao braću i sestre. Isus nam je dao jedan test. Kad su ga pitali odakle treba početi, Isus je uzeo dijete iz tog našeg svijeta, u kojem je svako treće dijete bolesno ili neishranjeno, stavio ga u sredinu i rekao: "Ovo je vaš test. Ako sablaznite jedno ovakvo dijete odbacujući ga i ne brinući se za njega, Bog neće ni vas prihvatiti".
Isus je dao i kriterij posljednje večere svog zemaljskog života, rekao je svojim učenicima: »Ja vas napuštam, ali ako želite imati trajni živi spomen na mene, ako želite biti moji svjedoci, činite ono što ja sad činim« i razlomio je kruh i podijelio im. Zatim je uzeo kalež i svi su se napojili krvlju tog istog tijela. To je način svjedočanstva koje Isus od nas traži; sve je sadržano u tom testu i u tom kriteriju. Nećemo spasiti sebe i ovaj svijet pjevajući "Aleluja, aleluja. Amen, amen".
Spasenje je u lomljenju kruha i u zajedništvu iste čaše; treba lomiti njegov kruh i piti njegov kalež. Čineći to dionici smo njegove žrtve kojom je nas spasio, i čineći to možemo zaista pjevati "Aleluja i Amen". Njegovom žrtvom svi smo spašeni.
Isusov govor (Mt 10, 2633) učenicima, koje šalje naviještati Kraljevstvo nebesko, poticaj je i ohrabrenje za svladavanje međuljudskog straha. „Ne bojte se ljudi!“ Baš u tome je aktualnost toga govora i danas! Zapravo, u svim vremenima, na ovaj ili onaj način, to je aktualno.
Svjedoci smo kako je veliki strah zahvatio manjeviše sve ljude. Boje se jedni drugih. Pitamo se zašto je u ljudima strah od ljudi? Zbog grijeha koji je u nama i oko nas. Pavao piše „po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše na sve ljude prijeđe smrt...!“ (usp, Rim 5, 1215).
A tko se ne bi smrti bojao? Grijehom koji je u čovjeku i po njemu u svijetu poremećeni su odnosi među ljudima. Čovjek teži k čovjeku, ali čovjek zbog grijeha ne misli uvijek dobro o čovjeku. Čovjek čovjeku više ne može bezrezervno vjerovati! Čovjek se u čovjeka ne može stvarno pouzdati. Svi nešto prikrivaju i taje jedni pred drugima. Nekakva je stalna laž prisutna među nama. Tama je u srcu i tamni oblak zaslanja dubinu ljudskoga bića. Ljudi se ne usude izići posve na svjetlost, ne usude se izići jedni pred druge u svome istinitom liku. Svatko se na neki način maskira, prikazuje se drukčijim nego što jest.
„Ne bojte se ljudi!” kaže Isus. Sve skriveno jednom će se otkriti, sve tajno jednom će se ipak doznati. Ne može se trajno prikrivati. Mora doći vrijeme kada će se razotkriti i tajne ljudskih srdaca. Sve će doći na vidjelo. Zato kaže Isus izađite odmah na krovove, propovijedajte glasno istinu. Ne bojte se!
Treba se, dakle, osloboditi danas bismo to modernim izrazom rekli straha od javnosti. Što je to javnost? Čitate novine, slušate radio, gledate televiziju... sve bruji! Svatko o nečemu iznosi svoje mišljenje. Svi govore, svatko o nekome govori, analiziraju, kritiziraju, politiziraju, prevrću i izvrću misli, informiraju i dezinformiraju, montiraju i demantiraju, instrumentaliziraju i manipuliraju s ljudima.
Gdje je tu istina? čovjek se pita, i ujedno se nesvjesno boji da ne postane žrtva. Kad prodreš kao vijest u javnost, teško ćeš proći a da ne budeš izvrgnut kleveti ili bar neumjesnom ogovaranju. Evo stari se prorok užasnuo nad stanjem u kojem se našao: „Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti!“ I nekadašnji prijatelji čekaju njegov pad! (Jr 20, 1013). Kleveću se i ozloglašuju ljudi među sobom!
Što učiniti u takvom „užasu odasvud“? „Ne bojte se ljudi!” kaže Isus. Sve će se jedanput razotkriti. Doći će prava istina na vidjelo. Neka oni govore! Ne može se zabraniti ljudima govoriti. Sloboda misli i riječi mora biti! Možemo kazati da se i Isus zalaže za javnost, za slobodu izražavanja. Istina će se već doznati. Nijedna montaža, nijedno izvrtanje, nijedna laž ne može imati trajnu vrijednost. Vi se oslonite, kaže nam Isus, na Boga, jer je Bog jedina prava istina. Propovijedajte njegovo Kraljevstvo, i budite slobodni od straha.
Strah, dakle, od javnosti treba nadjačati pouzdanjem u Boga koji uvijek podržava istinu, poznaje i ljubi čovjeka onakvog kakav doista jest.
Zajedno sa strahom od javnosti, a često u povezanosti s njim, dolazi i egzistentni strah. Izgubit ću službu, posao, kruh...! Progonit će me, šikanirati. Strah da ćeš u svojoj svakodnevnoj egzistenciji biti uništen ili doživjeti veliku štetu. Čovjek tada kaže, gledajući i velika zla i nepravde oko sebe, bolje je da šutim. Bolje da ne dižem glas, da se ne izlažem, jer mi je preče sačuvati svoj položaj koji imam, o kojem ovisi moj kruh.
„Ne bojte se ljudi!” kaže Isus i u toj situaciji. Pouzdajte se u Boga. Pogledajte maloga vrapca. Neznatan je i sitan. Uzgred uvijek se pitam zašto ljudi ne vole vrapca. A on je tako ljupka ptičica! Ljudi ne vole vrapca, a Bog kaže Isus voli vrapca i ne dopušta da mu se išta dogodi bez njega. Hrani ga i čuva! “Vi ste vredniji nego mnogo vrabaca!“ Nije li se Isus uz tu svoju usporedbu i nasmiješio? Nekako je zazvučalo i kao humor. Čovjek i vrabac!
O, ljudi ne bojte se, vi ste vredniji od mnogo vrabaca! Pouzdajte se u Boga, izađite na krovove, razglasite istinu. Vrabac ima hrabrost doći pod naš prozor, na naše svjetlo. A mi ga ljudi ne volimo. Ne znamo uvijek da ga Bog čuva.
“Ne bojte se, ljudi!” Vi ste Božji ljubimci. Izađite na svjetlo dana, uspnite se na krovove, razglasite istinu i založite se za pravdu!
I na kraju onaj najstrašniji strah strah da ćeš biti ubijen. Koliki su mučenici doživjeli upravo to. Ljudi ubijaju proroke, one koji govore i naviještaju za njih neprijatnu istinu. Ljudi ljude progone, stvaraju uvijek nova oružja kako bi iskorijenili svoje protivnike.
Strašno je čuti da se svakih pet minuta ubija jedan kršćanin katolik. Do sada su izbrojili preko 70 milijuna od kada je Isus uzašao na nebo. Strahota je to, zašto to ljudi čine…?!
„Ne bojte se, ljudi!“ kaže Isus. Ne mogu oni ništa! Oni mogu samo tijelo ubiti, ali ne mogu dušu! Vredniji ste vi od svoga tijela i svega što ljudi mogu pogubiti. Oslonite se na Boga. Hrabri budite i neustrašivi! Propovijedajte Kraljevstvo Božje, istinu! Zalažite se za prava načela i ne odstupajte zbog straha. Uspjet ćete s Bogom. Bog će biti na vašoj strani.
Dolaze vremena, i ona su u svakoj epohi jednim dijelom prisutna, kad treba svjedočiti istinu i vlastitim životom, kad doista treba biti hrabar u zalaganju za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo, kad treba biti dosljedan u moralnim načelima i pod cijenu vlastita života. Nije li i sada takvo vrijeme? Budimo hrabri svjedoci vrjednota Kraljevstva nebeskoga, založimo se za istinu, pravednost, pravdu i ljubav u svim odnosima u kojima se odvija naš život.
Blažena Djevica Marija uvijek pomaže
Sin ugledne rimske obitelji bio je vrlo dobro odgojen u katoličkoj vjeri. Nažalost zapao je u loše društvo i tako pošao zlim putem. Teško je obolio i završio u bolnici u Rimu. Doznala je to njegova majka, ožalošćena udovica, pa ga je došla posjetiti. Vidjevši da je stanje vrlo ozbiljno, pokušala ga je nagovoriti na pomirbu s Bogom. Da bi očistio svoju savjest, trebala mu je iskrena ispovijed.
Sin, koji je duboko pao u grijeh, nije htio ni čuti za ispovijed te je zaprijetio majci da će se odmah ubiti ako mu još jednom spomene ispovijed i svećenika. Ožalošćenoj su ženi preostale samo suze i molitve. Međutim približio se njegov imendan koji je redovito slavio. Majka se sjećala kako je njezin sin nekada volio ruže. Donijela mu je kao čestitku za imendan lijep buket bijelih ruža, ali je među njih puna žive vjere u pomoć Majke Božje sakrila i jednu medaljicu Blažene Djevice Marije.
I tek što je sin taknuo buket bijelih ruža, suze su ga oblile. Prve riječi bile su: „Majko, zovi mi svećenika!“ Majka je rado ispunila njegovu želju. Dovela je svećenika i on se pobožno i iskreno ispovjedio, primio svetu pričest i otišao mirne duše u vječno blaženstvo.
