Bila je poganka. Nije znala za pravoga Boga, ni za očekivanoga Spasitelja. Kći joj je opsjednuta, i nitko joj ne može pomoći. Ona je čula kako Isus iz Nazareta mnogima vraća zdravlje i oslosbađa ih. U svom srcu je mislila: On je dobar i milosrdan, mogao bi osloboditi i ozdraviti moju kći I kad je Isus došao u njezin kraj uputi se k njemu.
Čuli smo kako se taj susret odvio. Žena viče: Sine Davidov, kći mi je teško opsjednuta, molim te, oslobodi je. Ona vjeruje da to Isus može učiniti, vjeruje da je on Sin Božji. Isus kao da ne čuje njezinu viku, kao da ga nije briga za njezinu nevolju.
Žena je uporna. Neprestano ide za njim, neprestano ponavlja svoju molbu. Apostolima je već dosadila njezina vika, pa vele Isusu: Učini joj, da ne viče za nama... Isus odgovara: poslan sam izgubljenim ovcama doma Izraelova.
- Ni Isusova prvotna šutnja, ni ovaj dosta tvrdi odgovor ne obeshrabruje upornu ženu Kanaanku. I dalje ide za njim i moli. Sada dolazi jedna Isusova tvrda riječ, zapravo bismo rekli osorna i teška.
Nije pravo oduzimati kruh djeci i dati ga psićima. Mirno prima tvrdu riječ i u dubinama svoje mirne, sređene duše pronalazi odgovor koji i Isusa začuđuje.
Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa gospodareva stola.
Njezina upornost, njezin pametan postupak njezine pametne riječi konačno joj donose što je željela. Isus joj zadivljen njenom velikom i čvrstom vjerom veli: Ženo! Velika je tvoja vjera... Neka ti bude kako želiš. I ozdravi joj kći toga trenutka.
Isus je rekao: "Ženo,velika je tvoja vjera..." Zaista je zaslužila da je Isus pohvali, da joj pomogne. Da smo ti i ja doživjeli one dosta teške i osorne riječi, ona poniženja kao ona, vjerojatno bi se mi naljutili, uvrijedili i otišli. Ali, ona je odlično procijenila stanje u kojem se nalazila. Osjetila je da se iza tvrdih Isusovih riječi krije blago srce; osjetila je da je osornost samo naizvan i prividna, a da se iza nje krije milosrđe koje će pomoći njezinoj nevolji. Ona se jednostavno oslanja isključivo na Isusa.
Kad bi nevidljivi Isus koji je ovdje među nama nazočan progovorio, dok ovo čitate bi li rekao: gledam te mladiću i djevojko, gledam te, kršćanine i kršćansko, kako ove riječi slušaš, kako to ne slušaš samo ušima nego srcem i dušom. Velika je tvoja vjera... Ili bi, možda, morao reći drukčije?
- Kad se kod kuće radnim danom, unatoč teškom poslu, svladavaš da ga ne uvrijediš, kad unatoč svadljivom susjedu, izbjegavaš svađu i mržnju radi mira i radi Boga, Isus bi ti rekao: Velika je tvoja vjera.
- Kad se boriš da uza sve nevolje sačuvaš poštivanje svoje vjere za sebe i za djecu, Isus bi ti rekao: Velika je tvoja vjera.
Kad te pritisne nevolja, bolest ili teška žalost, pa ti se čini da Isus ne čuje tvoj plač, tvoju molitvu, pa ti izgleda kao i onoj ženi Kanaanki da Isus nema za te srca i smilovanja, a ti mu se i dalje ustrajno moliš, Isus bi ti rekao: Velika je tvoja vjera.
Slušajući evanđelje doživjeli smo kako je Isus svojim držanjem htio ispitati Kanaankinu vjeru. Jer je njezina vjera bila prava i čvrsta vjera, Isus je pohvalio njenu veliku vjeru i zbog te se vjere radovao. Tu je i nama poticaj da učimo od nje.
U čemu je veličina te vjere? - Vjera je nezasluženi dar, milost Božja, čin našega potpunog povjerenja i posvemašnjega predanja Bogu. Činom vjere u nas ulazi snaga Božja, njegov Duh koji nas osposobljuje da činimo djela Božja. Po vjeri Bog stanuje u našem srcu i mi se osjećamo radosni, sretni i spašeni.
Vjerovati u Boga znači čitava sebe slobodno Bogu izručiti, stavljajući mu na raspolaganje potpuno i odano služenje uma, srca i volje. Vjerovati znači osloniti se potpuno na Boga i s njim uvijek računati, njemu posve povjeriti svoj život. Tko se tako Bogu prepusti, dopušta da Božja volja uđe u njega pa počne donositi prave plodove.
Vjera je izraz pouzdanja i povjerenja. Vjerom prianjamo uz Boga i vjerujemo da nas on vodi u sve dane našega života i kroz sve poteškoće. To želi Isus kazati svojim uznemirenim učenicima i nama kad kaže: "Vjerujte u Boga!"
Naša vjera nije i ne smije biti naš teret. Naša vjera je naša sreća i naša životna radost. Ona daje životnu sigurnost i mir, smjer i smisao, snagu i vrijednost našem životu. Kao da nam govori: isplati se živjeti i žrtvovati, isplati se moliti i dobro činiti, jer će doći vrijeme kada ćemo obilato plodove žeti i čitavu vječnost u raju uživati…
Vjera nam kaže da nema nerješivih životnih problema, pitanja bez odgovora, života bez smisla i patnje bez nade.
Prava se vjera ne predaje, ne gubi ako Bog ne ispuni odmah naše želje. Prava se vjera ne da odbiti. Ona nas sili da se dalje molimo, nadamo i pouzdavamo. Prava je vjera čvrsto osvjedočenje da je Bog beskrajno dobar i da nam daje ono što nam je potrebno.
Od Kanaanke možemo se učiti i poniznosti. Poniznost je teža nego pouzdanje. Ono nam je malo urođeno. Bez nade ne bismo mogli živjeti. U što se sve mi ne nadamo: u lijepo vrijeme, u dobru žetvu, dobre ocjene, da ćemo imati uspjeha u životu. Nada i povjerenje idu skupa. Ali poniznost koja se bori protiv oholosti, mora se postići s mnogo muke.
Nije nam se lako pomiriti i uklopiti s onim što nas stiže u životu. Ne zaboravimo to je uvjet, pretpostavka za pravu vjeru.
Vjerujmo čvrsto i ponizno u Boga i Krista, budimo vjerni veseloj poruci Kristovoj, šlušajmo uvijek Boga, stavimo sve svoje povjerenje i pouzdanje u Nj i nemojmo se bojati Isus će i nama reći riječi divljenja: Brate, sestro, velika je vjera tvoja!
Bog se na različite načine brine za nas. On nas nikada ne ostavlja same. On nam daje svoje savjete, tješi nas i obasiplje svojim milostima. Kad ne bi bilo tako, kako bi se mogle razumjeti posljednje riječi jednoga siromašnog čovjeka, koji je kao žrtva rata izgubio sva svoja dobra. Ostavljen od svih, umirao je u bolnici mirno šapućući: "Zaista, Bog je dobar. On me nije nikada ostavio!"
Nije te, dakle, nikada ostavio? A nisi li ti morao ostaviti svoju kuću, svoja dobra? Nisi li izgubio svoju obitelj, svoju djecu?
Da, to jesam izgubio. Ali nikada nisam izgubio svoga Boga. On me je uvijek tješio!
Nemojmo ni mi nikada zaboraviti ni izgubiti svoga Boga jer će nas on uvijek tješiti. Bilo što nam se dogodi u životu, Bog će biti uz nas i čuvat će nas.
Svi mi želimo biti sretni i blaženi. Da bi postigli sreću, nije nam dosta ni blago, ni imanje, ni zdravlje, zapravo ništa zemaljsko. Da steknemo pravu sreću, potrebno je prihvatiti samo jednu istinu: Bog je uvijek blizu tebe, Bog te ljubi. A dobri Isus isto kaže i nama što je jednoga dana rekao svetoj Katarini Sijenskoj: "Misli na mene i ja ću misliti na tebe!" Koje li utjehe za nas!?
Molimo i mi božanskoga Spasitelja: „Smiluj mi se, sine Davidov!“ Ozdravi najprije moju slabu i mlaku vjeru. Uvećaj je i ojačaj, kako bi i ja mogao čuti Tvoje milosne riječi: „Brate, sestro, velika je tvoja vjera, neka ti bude ono sve što želiš i od mene tražiš!“ Amen.
Nema većega dara od vjere – Jedan svećenik pripovijeda kako se jednoga dana vozio željeznicom i na stanici ulazi u vagon žena sa štakama. Jedva se uspela. Kad je sjela, svi su je promatrali. Nitko nije na njoj primijetio ni traga kakvoj potištenosti ili kompleksa manje vrijednosti. Nego baš obratno. Na licu joj se vidjela velika smirenost, zadovoljstvo i veselje.
Kad je vlak krenuo, jedan se gospodin zagleda u njezine štake, pa će drugima: „Ljudi moji, nema većega blaga ovdje na zemlji od zdravlja!“ „Ima, ima!“ – reče mu žena sa štakama. Nije zdravlje najveće blago. „Nego što?“ – upita začuđeno gospodin.
„Vjera je najveće blago ovdje na zemlji, daleko veće i od samoga zdravlja. Ja sam najbolji dokaz za to. Pogledaj me! Već godinama sam na ovim štakama, a nisam ni bogata, živim od malo mirovine. Pa ipak sam sretnija od mnogih ljudi i žena koji obiluju zdravljem i razmeću se novcem. Zašto? Zato što njima manjka vjera, a ja čvrsto vjerujem u Boga Oca svemogućega, koji me bez prestanka krijepi i tješi u mojim jadima i nevoljama.“ Tako veli ta žena. A tako nam kaže i povijest spasenja. Svi oni koji su imali živu i jaku vjeru, vjerom su pobjeđivali, vjerom se ojačavali, vjerom postajali jaki i dolazili do konačne pobjede, do spasenja.
Papa Julije II naredio je jednoć Barmanteu da mu načini nacrt crkve, koju je htio sagraditi. Kad je arhitekt završio svoje nacrte, poslao ih je Papi po svome sinčiću. Papa je bio toliko zadovoljan, da je odmah odveo dječaka pred sanduk pun zlatnih dukata. Otvorio ga je i rekao mu : „Uzmi odavde, koliko ti god stane u šaku!“ Ali dječak gledajući Papu u lice, odgovori: „Sveti Oče, Vi zahvatite, jer Vi imate veću ruku.!“ Ipak mu je djetinjom jednostavnošću učinio po volji. Tako bismo i mi morali reći Bogu u molitvi. Neka se ne vrši naša volja, nego Njegova! Bog znade bolje od nas, što je za nas prikladno.
Slijepa djevojčica progledala po Marijinu zagovoru, posredstvom don Bosca
Marija Sardero bila je slijepa djevojka. Ona nije rođena slijepa, nego je potpuno izgubila vid zbog bolesti očiju koju je preboljela dvije godine ranije.
Don Bosko je upitao Mariju: “Hoćeš li koristiti svoj vid za dobro svoje duše i hoćeš li se truditi da ne uvrijediš Boga?”
„Obećajem svim srcem, hoću!“
„U redu. Vid će ti se vratiti!“, reče joj Svetac, kojem je samom vid bio loš. Potom ohrabri nazočne da vjeruju u zagovor Blažene Djevice Marije, a onda su svi zajedno izmolili Zdravomariju i molitvu Zdravo Kraljice. Zatim je blagoslovio djevojku, još jednom ohrabrivši prisutne da imaju potpuno povjerenje u zagovor Majke Kristove.
Nakon toga je, držeći medaljicu Marije, pomoćnice kršćana ispred djevojke, upitao: „Na slavu Božju i Blažene Djevice, reci mi što držim u ruci.“
Djevojka je poviknula: „Vidim!“ – te je opisala detalje medaljice.
46 godina potom njezin je vid i dalje bio savršen. Brojni su nazočni bili duboko dirnuti. A Marija je bila toliko izvan sebe od radosti da je s mjesta potrčala kući koliko je noge nose dok je njezina teta presretna zahvaljivala don Bosku.
