Pavao nas želi uvjeriti da Gospodin svojim stvaralačkim i poticateljskim Duhom pomaže našu nemoć i slabost. Podiže nas i podupire u svemu, pa i u tom da ga možemo moliti. On se zauzima za nas da nam se ne dogodi najgore, da ne propadnemo, a kad padnemo, onda nas diže i potiče naprijed, na bolje.
U današnjem evanđelju nastavlja se slična misao, samo izrečena u usporedbi. Usporedba govori o kukolju koji je izrastao u dobrom usjevu.
Isus kaže: "S kraljevstvom je nebeskim kao s čovjekom koji posija dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su ljudi spavali, dođe njegov neprijateljprotivnik, posije ljulj po pšenici i ode."
Njiva je svijet, Crkva, svaka duša; sijač Bogočovjek, Isus Krist; "dobro sjeme" milost, istina, ljubav i nauk njegov; ljulj laž, mržnja, zlo, grijeh; sijač neprijatelj zloduh i njegovi pomoćnici: ljudi sotone. Niče i raste pšenica ali i ljulj. Sluge radnici začuđeno pitaju: otkuda to?
"Gospodaru, zar nisi dobro sjeme posijao na njivi svojoj? Odakle ljulj?" Neoboriva istina: Na Božjoj njivi zajedno s njegovom pšenicom raste korov, otrov, ljulj; s dobrim i među dobrima su zli, opaki.
"U svakom žitu ima kukolja" kaže naša poslovica kraljevstvo Božje nerazmrsiva je smjesa pšenice i ljulja, dobra i zla, dobrih i zlih; na istom tlu, nimalo slični...
Najplemenitiji, najsvetiji najbolnije osjećaju svu težinu, svu nesreću, što ih zlo, grijeh donose čovjeku, Crkvi, svijetu.
"Gospodine, nakon svega što si za nas učinio, je li moguće da ima još ljudi koji te ne ljube?" napisa jedna plemenita duša. Da, ima ih mnogo koji ga ne ljube, ima ih koji ga mrze. Svi smo skloni zapitati: Gospodine, zašto je u tvojoj pšenici tako mnogo kukolja, ljulja, korova???
Ti si govorio o svetosti i pravednosti, a gdje su sveti i pravedni? Ti si nam donio ljubav i tražiš da svijetom vlada ljubav, a svijet je pun mržnje i nasilja: zakon sile jedini je zakon. Govorio si da smo djeca Božja, a mi živimo kao da Boga ne poznamo.
Rekao si da moramo biti braća, a mi smo neodgovorni jedni drugima.
Posijao si i neprestano šiješ božansko zrnje ljubavi, istine i svetosti, ali na tvojoj njivi nema mnogo pšenice; u našu zemlju posijao si i svoju krv, a ona se i danas crveni od krvi milijuna nedužnih, ubijenih…
Govorio si o svetosti i čistoći tijela, čvrstoći i uzvišenosti braka, a svijet se pretvara u bludilište i trgovinu tijelom. Odakle taj ljulj? Odakle i zašto toliko zla u nama i oko nas?
"To je učinio neprijatelj." Iz Božjeg zrnja ništa zla ne može niknuti, ali po toj njivi svijeta i naših duša ne sije samo Gospodin. Po njegovoj pšenici zrnje zla i grijeha posijao je i sije Božji neprijatelj: sotona i sotonski ljudi.
"Hoćeš li da odemo i da ga počupamo?" Teško je gledati otrov ljulj u žitu. Sluge su nestrpljivi. Gledajući zlo i zločine u svijetu, u Crkvi među kršćanima, svi smo nestrpljivi, skloni da prekorimo Gospodina: zašto ne kažnjava odmah, nemilosrdno i temeljito; zašto otrov ljulja i kukolja ne čupa i ne prži.
"Ostavite oboje neka raste do žetve!", odgovara nam Gospodin. Naš Bog nije osvetnik nego Otac: poštuje slobodu svoje djece, traži i očekuje njihovu ljubav, do posljednje minute čeka i zlu djecu da se obrate i postanu Božja pšenica...
"Oboje neka raste do žetve!" Moramo se pomiriti s činjenicom: Crkva jest i ostat će smjesa pšenica i ljulj: u njoj su dobri, manje dobri, zli. U svetoj Crkvi bezbroj je kršćana što nisu sveti: tu su slabi, suhi, polumrtvi i mrtvi kršćani. Gospodin ih trpi, čeka da postanu živi, sveti.
U svetoj Crkvi ni najbolji nisu dovoljno dobri, ni najsvetiji bez opterećenja zla i grijeha. Svi moraju svaki dan moliti: "Otpusti nam duge naše..." Crkva je "bez grijeha" sveta ukoliko je djelo Kristovo, ali nije samo Crkva čistih i svetih; u njoj su grješni ljudi što tek moraju postati sveti pšenica.
Velika je dužnost svih nas da se potrudimo kako bi bilo što manje ljulja zla u našoj Crkvi. Koliko god ga ima, previše ga ima...
Neka nas zato ništa ne smeta i ne zbunjuje što Gospodin dopušta uz pšenicu i kukolj da oboje rastu. I mi nastojmo da budemo dobra pšenica na Božjoj njivi ljudskoga roda. Jedino tako ćemo biti spremljeni na dan vječne žetve kao dobra pšenica u vječnu žitnicu dobroga i milosrdnog Oca nebeskog.
Ova usporedba govori o strpljivosti i uviđavnosti domaćina i gospodara usjeva. Takav je Bog koji daje, kako se ono veli, da kiša pada pravednima i nepravednima i da sunce grije i jedne i druge.
Ovdje je riječ o Božjoj strpljivosti i snošljivosti.
Mi se čudimo ponekad, kako Bog trpi toliko zlo? I pitamo se: Zašto nevini toliko stradavaju i trpe? Htjeli bismo u svojoj nestrpljivosti određivati mjeru Božjoj strpljivosti i po svojem mišljenju spaliti kukolj koji se nama ne sviđa. A trebali bismo, zapravo, sebe ispitati sa svom poniznošću, dozrijevamo li za Božju žitnicu?
Razmislimo kolika je naša krivnja prod Bogom što sjeme često ne donese rod koji je Bog očekivao i želio? Koliko je puta netko orao i sijao, uzorao i posijao zdravo sjeme, a roda nije bilo!
Tu je sliku Isus upotrijebio da nam rastumači radi kojih razloga naša duša ostaje često besplodna i pusta; unutra se svašta zameće, klija, raste, ali ništa korisno, ništa od onoga što Bog sije.
Riječ Božja odzvanja svake nedjelje u našoj crkvi u stanju je od nas napraviti svece kad bi svaka riječ padala na plodno tlo. Ali naše srce jadno, prestalo je biti plodna njiva, sposobna da Božje sjeme primi i odgoji. Duša nam je postala kao javna cesta kojom svatko prolazi.
Naravno tu sjeme ne može rasti. Kroz našu se pamet mota toliko otrova – kukolja: što smo čuli, što smo čitali, što gledali da taj otrov u nama guši svako sjeme Božje riječi.
Mi rado poslušamo Božju riječ ali samo dotle dok nas ništa ne košta. Ali kad za riječ Božju trebamo žrtvovati svoje interese, kad treba za Božju riječ trpjeti, kad se u nama uzbune tjelesne želje i strasti, onda sjeme riječi Božje gazimo. I tu ne donosi nikakva roda.
Koliko jada i muke vide roditelji sijući dobro sjeme upućujući i opominjući svoju djecu, ali sjeme njihovih riječi nije donijelo ploda. Kako će donijeti ploda kad je sjeme palo na kamen, na put ili u trnje i kupinu. A pogotovo kad sotona posije ljulj, onda je sve izgubljeno.
Ovo znajmo: mi nećemo Bogu odgovarati zašto dobro sjeme koje smo mi sijali u srca i duše nije donijelo roda, ali ćemo Bogu položiti račun zašto Božje sjeme nije donijelo roda u našoj duši.
Koliko smo pouka i propovijedi slušali u životu?
A kako slušali? Dok je Božje sjeme padalo, kuda smo pameću lutali… Svete riječi nisu ni dotakle našu dušu, a kamoli ploda donijele.
Dok je sjeme riječi Božje sijano s oltara, neki znaju razgovarati o najnovijim događajima. Može li onda sjeme Božje riječi donijeti ploda!?
Dok je sjeme Božje riječi padalo s oltara, naša je duša bila možda ledena. Zar se tu može sjeme Božje riječi primiti i donijeti rod!
Koliko smo u životu propovijedi čuli. I dobro čuli. Oduševile su nas i pokrenule srce. Srce nam se zagrijalo za Boga. Dok smo to slušali, mislili smo da nikad naša usta neće biti u stanju izgovarati gadne psovke i bestidne riječi. Mislili smo da nam neće nedjelja proći u ludosti i lijenosti. Koliko puta smo odlučivali da će naši roditelji od nas doživljavati samo poštovanje, posluh i zahvalnost. Dokle je sve to trajalo…?!
Priznajemo i vidimo da sjeme Božje riječi u našoj duši teško klija i još teže napreduje. Krist spominje kako iza sjetve protivnik sije ljulj. I dodao je da je to đavao koji svim silama nastoji oteti riječ Božju iz srca. Ima on i svojih pomoćnika.
Velike su zaprjeke da riječ Božja ne donese roda: naš rad i osobe koje susrećemo, razgovori koje slušamo i tisak koji čitamo. Sve nekako ide zatim da riječ Božja ne donese ploda i roda.
Zamisli, što koristi što je sjeme najljepše ponicalo? Što koristi što je bujno izraslo. Što sve to koristi ako ne sazre i ne donese zdravo i jedro zrno!
I jednako: što koristi što ti riječ Božju slušaš što koristi što si bistar pa je razumiješ, što koristi što je upamtiš? Što sve to koristi ako ta riječ Božja ne donosi roda, ako usta i dalje psuju, ako te noge i dalje neće da nose nedjeljom k misi, ako roditelj i dalje trpi od tvoje prkosne i nezrele pameti. Što koristi što ti sve to slušaš i upamtiš, ako susjedi i dalje moraju trpjeti tvoju mržnju i tvoja nedjela.
Nije lako biti čovjek. Još teže je biti osvjedočeni katolik. Napasti su velike, mi smo slabi i grješni.
Jedan profesor reče u radijskoj emisiji: „Nesretan sam čovjek što ne vjerujem…! Vjernici su sretni ljudi.
Novine donose potresnu zgodu: Šesnaestogodišnja djevojka iz okolice Doboja upadala je kao vođa provalničke šestorke u stanove i prodavaonice odnoseći sve na što bi naišla. "Ne znam kada i kako priča ona – u ruke mi je dopao neki krimić!"
Pročitala sam ga bez daha, a odmah kupila drugi. Postala je to moja najomiljenija literatura. Odluka da i sama postanem kriminalac, da oponašam neke od tih junaka došla je spontano. Napustila sam majku, školu i pošla … Ostalo znate!"
Molimo od Gospodina milost da što bolje iskoristimo ovo milosno vrijeme. Budimo prava pšenica Božja. Čistimo se od svakoga kukolja.
Bog će nas zato nagraditi!
Božanski Spasitelju, nauči nas čekati! Nauči nas gledati! Nauči nas istinski ljubiti! Nauči nas praštati i prihvaćati! Nauči nas svakoga dana slaviti i hvaliti Boga i Njegovu svetu volju vršiti…!
Bez milosti Božje ne može se živjeti i spasiti
Suvremeni engleski književnik Evelyn (čitaj: Iven) Waugh napisao je knjigu u kojoj opisuje svoj put k Bogu. On kaže: "Kad mi je bilo šesnaest godina, rekao sam javno pred svećenikom i svojim školskim kolegama da nema Boga. Ali već u svojoj 26. godini postao sam uvjereni i osvjedočeni katolik!
Postao je poznat diljem svijeta po romanu "Ponovni susret". Tu opisuje život oženjena čovjeka koji je napustio svoju ženu i živi s prijateljicom iz mladosti, djevojkom Julijom.
Jednoga dana Julija ga ostavlja.
Zar me više ne voliš? čudio se on.
Ne radi se tu o ljubavi.
Nego o čemu?
O grijehu. Mi živimo u grijehu i to teškom, živimo s grijehom, po grijehu, za grijeh. I to griješimo svakoga dana, svakog sata. Ujutro ustajemo s grijehom, umivamo se s grijehom, šetamo s grijehom .. . I to traje već nekoliko mjeseci... Ja to ne mogu više izdržati... To nije život…!
Što si naumila?
Što sam grješnija, to više sam potrebnija Boga. Ja ne mogu bez Božje milosti i dobrote... A ako ostanem s tobom, isključujem se od njegove milosti. A živjeti bez milosti znači živjeti bez Njega, bez Boga. To ne bih željela…
Pametno je razmišljala i još razumnije postupila… Učinila je veliku životnu ispovijed i zaživjela milosnim životom!
"Kao što oko, bilo ono ne znam kako savršeno, ne može vidjeti, ako ne pomaže svijetlo, tako ni čovjek, kako god savršeno bio opravdan, ne može pošteno živjeti, ako ga ne pomaže milost Božja." (sv. Ivan Zlatousti)
