Fra Danko Perutina: "Preko 50 milijuna hodočasnika je prošlo kroz Međugorje, a ja ću ispričati kako je ono izliječilo jednog svećenika

Služeći svetu misu u Međugorju, fra Danko Perutina je između ostaloga govorio o golemim duhovnim plodovima ovog mjesta, o milijunima hodočasnika koji su ovdje susreli živoga Boga, te je kroz snažno svjedočanstvo jednog američkog svećenika posvjedočio kako Gospa u Međugorju obnavlja, liječi i vraća izgubljene svećeničke pozive.


"Ovdje u Međugorju nisu nahranjene Božjom riječju tisuće, nego milijuni direktno, a možda i milijarde indirektno. Preko 50 milijuna hodočasnika je prošlo kroz Međugorje, koji su registrirani, ima ih puno više sigurno i koji se nisu uspjeli registrirati. Slavljeno je preko 500 tisuća misa, bilo je preko milijun koncelebranata, i taj broj svaki dan raste, i plodovi su veliki. Puno je ozdravljenja tjelesnih, duševnih, puno je onih koji su dobili svoj poziv ovdje, a kratko bi večeras želio progovoriti i o jednom svećeniku, čije je zvanje izliječeno ovdje u Međugorju.

On je iz Sjedinjenih američkih država i kaže sljedeće da je u obitelji bio alkohol prisutan, otac je bio pijanac, i kad bi se god posvađali u obitelji, on kaže ja bih izašao vani, šetao bi jedno sat vremena i nekako mi je to godilo, tu bi se malo i rasteretio i vraćao bi se kući kao obnovljen.  Jedne večeri, kad sam izašao iz kuće, nakon desetak minuta šutnje, ja sam osjetio neku prisutnost, nisam vidio ništa, nije bilo nikakvih znakova, ali sam osjetio Božju ljubav i bilo mi je prelijepo. Ne znam koliko je to ni trajalo,  ali za to vrijeme trajanja, kao da sam zagrljen tom ljubavlju, došlo mi je u pamet, ti bi mogao postati moj svećenik. Svećenički poziv.

Na početku, kaže, ja sam se tome otimao, ali nakon izvjesnog vremena svojim sam roditeljima to priopćio i njima je to bilo čudno, ali su poštovali moju odluku. Prvo sam otišao u Bogosloviju, godinu, dvije dana, već kao mladić i ja sam bio počeo piti i to sam nastavio, ali potajno, potajice u Bogosloviji. Nisam mogao redovito polagati ispite i stao sam. I onda sam izišao, vratio se, živio sam opet civilnim životom, par godina, ali je u meni stalno taj poziv za svećeništvom tinjao.

Onda sam se opet vratio, završio Bogosloviju, redio se i počeo raditi kao svećenik. Međutim, ja sam bio više kao netko tko organizira neke zabave, neke događaje, dijelimo neku socijalnu pomoć, tako da se u mom životu osjećala praznina. U međuvremenu sam susreo, naravno, nastavio sam piti, kaže on.

U međuvremenu sam upoznao jednog čovjeka koji me stalo pozivao na krunicu, pozivao me u Međugorje, ali ja to nisam držao ozbiljno, jer sam mislio, i to su nas učili u Bogosloviji, da Marija može samo smetati ili preuzeti Kristovu ulogu. Pod nagovaranjem toga prijatelja došao sam ponovno u Međugorje i to je označilo u meni prekretnicu. Kaže, prije Međugorja bio sam svećenik koji organizira župne događaje i brinući se da se sve dobro provede.

Nakon Međugorja počeo sam organizirati molitvene skupine kako bih pomogao ljudima da susretnu Krista. Počeli smo s krunicom u kućama i na kraju smo prešli u župne odaje. Po uzoru na međugorsku duhovnost i međugorski molitveni večernji program smo molili krunicu i imali misu.

Nisam u životu imao plan puta, samo sam imao rastuće povjerenje u vodstvo duha sve toga. I konačno je došlo vrijeme da donesem odluku. Budući da sam se bio dalje od crkve i uzeo "anno sabbatico, a to je godina jedna razmišljanja, sad sam se vratio i razgovarao s biskupom i rekao mu da se želim ponovno vratiti u svećeničku službu. Biskup mi je dao župu koja je bila prožeta međugorskom duhovnošću i moje svećeništvo konačno se vratilo na pravi put i bilo je jače nego ikada. S vremenom sam počeo shvaćati svećeništvo ne samo kao ulogu ili poziv, već kao sudjelovanje u Gospinoj misiji, stojeći s Marijom podnog Kristovog križa i okupljajući duše natrag k njezinom Sinu. Ta spoznaja je sve promijenila. Moje svećeništvo i služba ponovo su postali jasne. To je moliti krunicu, ispovijedati, slaviti misu i vjerovati do kraja.

S vremenom sam shvatio da moja priča nije usamljena. Mnogi svećenici moje generacije slijedili su isti put. Ušli su u sjemenište i bogosloviju, gorljivi za Boga, a potom bi se sve više formirali kao socijalni radnici nego kao ljudi molitve. Međugorje ponovno u meni probudilo ono što je bilo izgubljeno, ne samo za mene, već i za bezbrojne svećenike i laike diljem svijeta. Ono što sam susreo u Međugorju nije bilo nešto novo, već nešto iskonsko obnova onoga što je crkva oduvijek bila i trebala biti. Preko Gospe Bog je ponovno probudio mistično srce crkve i u svojoj majčinskoj ljubavi ona je počela obnovu sa svojim svećenicima. Uzela je one od nas koji su bili umorni, skeptični, ranjeni i naučila nas kako ponovno moliti, kako ponovno voljeti i kako ponovno služiti. Uzela je umornog svećenika poput mene i vratila mi moj poziv.

Nakon toga propovijedao sam drugačije, ne više o nekim programima ili odborima, već o molitvi, pokajanju i predanju. Ljudi su reagirali. Moglo se to osjetiti u klupama, tiho buđenje i glad za svetošću. Tada sam shvatio da Međugorje nije samo u ukazanjima ili porukama. Radilo se o svjetskoj duhovnoj obnovi. Radilo se o Majci i radi se o Majci koja poziva svoju djecu natrag svome Sinu.

On kaže, Gospa nije preko noći promijenila moje svećeništvo. Iscijelila ga je polako i vjerno vodeći me natrag Isusu i njegovoj crkvi. Svijet može beskrajno raspravljati o Međugorju. Za mene nema sumnje. Nije samo jačalo moj poziv, nego ga je spasilo. Preko Gospe, preko Marije sam naučio ono što me Bogoslovija nikada nije naučila, da je svetost jednostavna. Molite se, postite, ispovijedajte se, primajte Euharistiju, čitajte Sveto pismo, volite i jedne i druge su glavne Gospine poruke.

To je isto Evanđelje koje smo od uvijek imali, ali Međugorje ga je ponovno učinilo stvarnim. Dakle, kada mi svećenici kažu da su zalutali, ja ih razumijem. Kaže mi ono što me Gospa naučila. Ne morate nositi sve sami, sami nositi svoj teret. Blažena Djevica Marija voli svoje svećenike više nego što možemo zamisliti. Dajte joj dopuštenje i ona će vas preuzeti. Jer ona ne viče, ona šapuće, ona ne grdi, ona voli. I ako joj dopustite, ona će vas odvesti kući, bez obzira koliko ste daleko odlutali. Za mene je taj novi život započeo u malom selu, Međugorju, u Bosni i Hercegovini i neprestano raste", zaključio je fra Danko Perutina svjedočanstvo ovog svećenika.