Danas se često misli i tvrdi da sve ovo čovjeku može pružiti, dati, biti drugi čovjek. Istina je da nas je Bog stvorio da jedni drugima možemo donijeti jedan dio sreće. Tako sreću donosi brat bratu, zaručnik zaručnici, dijete roditelju, prijatelj prijatelju. Čovjek čovjeku može biti divna radost života.
Ali i ljubav zaručnička, ljubav bratska, ljubav prijateljska morala bi se, ako želi biti trajna, čvrsta i zdrava, osloniti na čvrsti temelj, a taj je temelj Bog, božanski Spasitelj i njegov blagoslov. Bez toga temelja ljubav se može izvrnuti u razočaranje, tragediju, nevjeru, izdaju, tugu, svađe i gorčinu.
Onda je čovjeku badava: dovoljno kalorija, lijepa odjeća po modi, dovoljno kubika zraka, udobnost stana, štedna knjižica. Sve je to badava.
Jedne novine donose ovaj slučaj: Izvukli su ženu iz Dunava. Skočila u rijeku i udavila se. Zašto? Živjela s dvije rastavljene kćeri. Postupale s njom bezdušno, okrutno, tukle je. Svoju majku. Ode jadnica k trećoj udatoj kćeri da nađe razumijevanje, utjehu i zaštitu. A ona je otjera iz kuće. Tada nesretna majka potraži izlaz u valovima Dunava. Ni mrtvu je ne htjedoše kćeri primiti i opremiti za ukop. Strašno. Tužno. (Validžić).
Takav je život. Misliš da ćeš u djeci imati radost i pomoć, doživiš tugu i suze. Misliš da ćeš u braku imati razumijevanje i slogu, a doživiš bolne svađe i trganje živaca. Misliš da ćeš u prijatelju imati zaista vjerna prijatelja koji te razumije, a doživiš da se izvrne u dušmanina koji bi rado prevrnuo tvoju sreću.
Netko će dobro primijetiti da sam naš život oslikao sa crne i tužne strane. Učinio sam to zato da bismo razumjeli Isusovu riječ iz današnjega Evanđelja: dođite k meni svi koji ste umorni i ojađeni, i ja ću vas odmoriti! On je prijatelj koji neće izdati ni iznevjeriti. A neće ni umrijeti.
Današnje Evanđelje govori kako Isus moli, zapravo hvali i slavi nebeskoga Oca. "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima."
Nije Gospodin protiv mudrosti i pameti, nego protiv ohole i umišljene pameti.
"Mudri i umni" vrlo često ne vide i ne nalaze što neuki i "maleni" vide i nalaze Boga. "Mudrima" se zato on i ne nudi, njima se ne objavljuje njima Boga nema...
Naprotiv, "maleni", obični skromni ljudi otvorena duha, svjesni svojih granica i svojih mogućnosti, ljudi neizopačena srca i života najbolje vide i najlakše nađu Boga, shvate mudrost života i prihvate istinu. Među takvima se Isus najradije kretao, najveselije osjećao.
"Maleni", skromni, odbačeni, zapušteni njegovo su omiljeno društvo. On im je primjer i učitelj jednostavnosti, skromnosti: "Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca."
Došao je da bude malen među malenima; da pokaže kako su tzv. "mali" ljudi najčešće veliki ljudi oslanjaju se na velikog Boga, a "veliki" vrlo često velike ništarije... ako ne i velike budale.
Međutim, i "maleni" i "veliki" mudraci i nemudraci svi su opterećeni, svi su umorni; sve ih Gospodin poziva da im teret olakša: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti."
Ovo su najljepše i najutješnije riječi koje je Isus izrekao. One su manjeviše za sve ljude.
Isus je vrelo života i izvor snage, sama neizmjerna ljubav govori nam ove riječi.
Neizmjerno milosrdni i dobri Bog je postao čovjekom, našim Velikim Bratom. On ne samo da "zna" što znači biti čovjek i kako je nekad teško biti čovjek, nego je to iskusio, proživio, osjetio na sebi...
To znači da Bogu ne trebamo puno i dugo tumačiti kako nam je teško, kako je to "mučno biti slab i jadan, bijedan i ograničen, grješan i sklon oholosti, a nesposoban za pravu poniznost". Isus to može razumjeti.
Bogu se, dakle, možemo povjeriti i izjadati; reći mu sve iskreno o svojim težnjama i mukama, sumnjama i čežnjama, padovima i ranama koje peku i bole.
Bogu ne možemo prigovoriti da nema razumijevanja kad od nas traži da budemo pošteni i pravedni, uzorni i čestiti. On ne traži od nas što nam nije sam životom pokazao.
"Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti." Isus upravlja svoj poziv svim jednostavnim, poniznim, siromašnim ljudima koje pritišću patnje, boli i tjeskobe. Evo utješnih riječi manjeviše za sve ljude. Za sve one koji se tuže na stres, potištenost, neurozu i bilo koju muku…
Svi smo umorni i opterećeni: umorni smo od rada i briga za sebe osobno i za druge, strahujemo od budućnosti što će nam donijeti. Postali smo vrlo nemirni, nezadovoljni, tjeskobni…
Svi smo ljudi, a svatko je uvijek pod teretom, uvijek pred zadacima života; teret je često nepodnosiv, zadaci nerješivi; čovjek traži snagu da se nosi sa životom, traži pomoć i olakšanje; pretražuje i nebo i zemlju da nađe čvrstu točku oslonac, da ne bude sam, da teret života ne nosi sam. Evo Krista i njegova poziva: "Dođite k meni svi..."
Isus nikoga ne izuzima. Jedini uvjet je da svatko onaj koji se ne osjeća dobro, kojega muči bilo kakva muka i nevolja neka dođe i sve to kaže Isusu, Božanskome Spasitelju.
Znači: kad dođu trenuci pa ti ne može pomoći ni jedan prijatelj, tada postoji jedan prijatelj koji hoće i može. To je Isus. Prijatelj koji je iskusio sve nevolje: i mržnju protivnika i izdaju prijatelja. On prijateljski nosi ranjeno srce i zna što su ranjena srca ljudska.
Kad Isus kaže: Dođite k meni svi koji ste opterećeni nevoljama i patnjama, on to govori iz čiste ljubavi. Njegova je ljubav išla dotle da je za nas dao svoju presvetu krv! Sam je rekao: "Nema veće i jače ljubavi, nego da netko dade svoj život za prijatelje svoje".
Isus nas odmara i krijepi svojom ljubavlju, time što nam objavljuje Očevu ljubav i uči nas kako ćemo Oca ljubiti kao prava djeca.
Isus nas ne opterećuje teškim zakonima, nego nam dariva jedinstveni zakon ljubavi prema Bogu i prema braći i sestrama, a imade smo jednu svrhu: "izvršenje volje Oca nebeskoga".
To je volja Oca koji nas ljubi ako je i zahtjevna, uvijek je prati ljubav. To će shvatiti svatko tko tu Božju volju prihvaća poput Isusa: s ljubavlju, blagošću, poniznošću.
Patnja, nevolja, bol čovjeku često zatvara usta, teret ukoči i noge i ruke. Gospodin poziva da progovorimo njemu, da koraknemo do njega on će nositi dio tereta.
Da, ima u životu tereta koji čovjek sam ne može nositi; ima umora bez odmora: tu su potrebne Božje ruke i ramena, njegova milost, pomoć i snaga. Krist ne zove uzalud: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti."
Najveća je patnja biti sam i trpjeti sam: pobjegnuti u nijemu osamu, pokušati sam svladati teret života, sam riješiti sva pitanja, sve probleme, sam osigurati svoj život i svoju vječnost.
Gospodin zato zove: "Dođite k meni!" Bog je naš najbolji prijatelj: njemu treba povjeriti i svoje patnje i svoju nemoć on će nas "okrijepiti", dati nam snage.
"Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti." Čudnovato i utješno: naš Bog želi da dođemo k njemu sa svojim jadima i ranama, sa svojim umorom i nemoći; vječno nas poziva da u njemu i kod njega nađemo "okrjepu svojim dušama".
Na nesreću, rijetko mi idemo k njemu; radije jaučemo i pokušavamo sve riješiti bez njega, sve nositi bez njega... Zato nam je život previše gorak, teret odviše težak Ima rana koje liječi samo njegova ruka, teret što ga možemo nositi samo on i mi. Dođimo k njemu, pođimo k njemu: svi smo umorni, opterećeni... on je okrjepa, on je snaga...
K svom pozivu Isus nadodaje upozorenje: "Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete okrjepu svojim dušama." (Mt 11,29)
Isus nam dariva svoje Srce, svoju dušu, svoje čitavo biće. Učimo se od Isusa kako prihvaćati križ, patnje i nositi ih. Molimo često onu molitvu: "Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po Srcu svome!" Jaram kojeg nam nudi, jest novo razmišljanje i život iz njegove ljubavi i spremnost na podnošenje žrtava, koje zbunjenom i nemirnom čovjeku daruje mir i smisao vlastitom životu.
"Jer jaram je moj sladak, a moje breme lako." (Mt 11,30) Pod jarmom i bremenom podrazumijevamo Božje zapovijedi i njegovu svetu volju. Budimo poput Isusa i prihvatimo sve s ljubavlju, blagošću i poniznošću.
Isus je bio blag jer je bio ponizan, nije išao za svojom slavom nego Očevom. Tako je izvršio poslanje koje mu je Otac povjerio, potpuno predan i odan Bogu i spasenju ljudi.
Mi nismo posve ponizni jer ne poznajemo svoju potpunu ovisnost o Bogu i tako ne provodimo u život ono što Bog od nas očekuje.
Mrtvimo svoje grješne prohtjeve i živimo prema nadahnućima Duha Svetoga!
Časna sestra je izgubila život radi Krista Spasitelja
Lijepa i nadasve oštroumna djevojka MarieFrancoise iz Belgije imala je dvostruki doktorat, iz fizike i kemije. Pred njom je bio život pun obećanja. Nju je, međutim, odabrao Isus i ona ga je zavoljela više od svega. Zbog te ljubavi napustila je oca, majku, braću i sestre te pošla u samostan i postala časna sestra u Družbi sestara franjevki.
Kristova ljubav tražila je od nje sve više i više pa je tako odlučila poći u misije. Godine 1972. djelovala je u afričkoj zemlji Burundiju. Kada je tamo buknuo rat između pripadnika plemena Tutsa i Hutua, žrtve su se brojale stotinama tisuća. Ratni vihor zahvatio je i misiju Putana gdje je djelovala s. MarieFrancoise. Na svoj dvadeset i peti rođendan morala je bježati noseći u naručju jedno siroče.
Vojnici su je sustigli i djetetu u njezinom naručju prerezali vrat. Njoj su dali priliku da pobjegne, štoviše u posljednjem trenutku prolazio je auto belgijskog farmera koji ju je pozivao da im se pridruži. Kao da je slutila da Isus traži i njen život, sestra je odbila ponudu:
Hvala! Uzmite radije svećenika misionara, on će narodu biti potrebniji! doviknula je posljednjim sretnicima koji su napuštali užas. Svećenika su gotovo ugurali u auto, a dvostruka je doktorica ostala u koloni među prognanicima.
Tjednima se o njoj nije ništa čulo. Konačno je Papinsko izaslanstvo u Burundiji saznalo i objavilo da je s. MarieFrancoise dva dana i dvije noći morala kopati grobne jame za četrdeset na smrt osuđenih i za samu sebe. Ubojice su je na kraju izrešetali strelicama. Bio je to njezin treći i posljednji doktorat, diploma mučenice ljubavi.
Marie Francoise izgubila je život radi Krista i njegove ljubavi kojom je gradila bolji svijet u jednoj afričkoj zemlji, bila je “s Kristom pokopana”. No njezina je smrt samo prividni gubitak. Ona je zapravo dobila život vječni jer ju je Krist pridružio svom slavnom uskrsnuću.
Fra Petar Ljubčić
