Njemu je samo jedna misao u glavi: „Kako doći do novca koji mu pripada?“ Ta ga misao toliko muči da nema mira ni dan ni noć… Zato govori Isusu: „Reci mom bratu da podijeli sa mnom baštinu!“
Isus to odbija i ne tumači motiv zbog kojega to čini. Govori tom čovjeku: „Čuvaj se pohlepe. Ona ne služi ničemu u životu jedne osobe, štoviše ona čini život nemogućim, nesigurnim, nesretnim. Ona sve blokira…!“
Pohlepa i lakomost su gotovo neizlječive bolesti čovjekove duše. Sastoji se u bezobzirnoj trci za bogatstvom i uživanjem. Mnogima je to smisao, cilj rada i života.
Nije li istina da sami sebi često to kažemo? Možemo li reći da smo slobodni i da možemo dati neki drugi oblik svome životu, ako imamo dobar auto, dobro radno mjesto, lijepu kuću ...? Ne bismo li mogli biti velikodušniji, pošteniji, vjerniji prema osobama koje zaista ispunjavaju naš život?
Što se događa s nama? Auto nas blokira. Kuća nas ubija. Radno mjesto nas guši. Stvari su prevagnule u našem životu.
Tada Isus priča drugu usporedbu o čovjeku koji je postigao i zadobio svoj dio. Bio je već bogat, ali je doživio još jedan blagoslov da mu je polje obilno urodilo. Tada je u sebi rekao: "Izgradit ću veće i sigurnije žitnice, zgrnut ću sve blago svoje i tada ću moći biti miran, jesti, piti i uživati dobra svoja".
To je ono što je nakanio učiniti. Nije tražio nikakvu drugu mogućnost u životu, sav je život promatrao pod vidom dobara koje je imao. A mogao je učiniti mnogo. Mogao je mnoge gladne nahraniti i tako ispuniti svoj život radošću. Da, mogao je učiniti mnogo toga, ali nije učinio. Nije mogao. Sam sebe je vezao. Njegova dobra vezala su ga jakim lancima. Nije uspio izvući korist od sveg toga bogatstva. Nije uspio dati nikakav pravi smisao svome životu, niti onoj posljednjoj zadaći koju svatko od nas ima u životu, a ta je da dadne smisao vlastitoj smrti. Za njega je smrt mogla značiti samo apsolutnu i posvemašnju katastrofu.
Isus nije protiv pravednosti. On nije protiv toga da braća pravedno podijele baštinu. Ali svi mi dobro znamo koliko ima pohlepe kod dijeljenja imanja, kako u prvi plan dolaze mate-rijalna dobra, a zapostavljaju se istinski međuljudski odnosi, zapostavljaju se one prave vrjednote od kojih se može živjeti. Radi materijalnih dobara i pohlepe za njima život se često pretvara u pakao.
Zato Isus opominje i želi da svi shvatimo gdje je pravi smisao života i gdje je pravi smisao smrti. Samo bogaćenje u Bogu je pravo bogaćenje, a sve drugo je osiromašenje za čovjeka.
Bogataš iz današnjega evanđelja brinuo se samo za zemaljske stvari, a za dušu ništa. Njegovo ga je bogatstvo u tolikoj mjeri zarobilo da je radi njega zaboravio Boga i brata čovjeka. Isus toga bogataša naziva bezumnim ponajprije zbog toga, jer je sredstva za život pretvorio u svoju svrhu i životni cilj.
U tom neočekivanom izobilju bogataš se potpuno izgubio. Svoju sreću i najveće blagostanje vidi u tome da uživa u stečenim dobrima. Vjeruje da su zalihe tolike da ih može uživati kroz dugi niz godina.
Zato sam sebi veli: "Dušo moja, imaš mnogo dobara u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij i uživaj.”
Bezumniče, reče mu Bog, još ove noći zatražit će se od tebe tvoja duša. A kome će pripasti ono što si stekao? Nitko ne prigovara njegovoj radinosti i zauzetosti kod posla. Nije to zlo u tome što je on mnogo stekao, nego u tome što je uz stečeno bogatstvo izgubio slobodu svoje savjesti i postao pravi rob svoga imetka.
Sve je svoje sile i sposobnosti utrošio jedino u to da što više stekne i nakon toga mirno uživa. Čovjek je pozvan i od svoga Stvoritelja potaknut da poboljšava svoje životne uvjete. Ali prolazno ne smije poistovijetiti s neprolaznim i vječnim.
Isus nas u današnjem svetom evanđelju opominje kad kaže: "Ne sabirite sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i hrđa, nego sabirite sebi blago na nebu, koje ima vrijednost pred Bogom.
Za Isusa zemaljsko bogatstvo ne znači ništa prema duhovnom bogatstvu. To bogatstvo nije pravo bogatstvo, jer ne može usrećiti dušu i nije sreća u bogatstvu, sam Isus kaže: "Jao vama bogataši jer imate svoju utjehu na zemlji.”
Čovjek ne smije navezati svoje srce na zemaljska dobra, ne smije postati rob zemaljskih dobara i prolaznih užitaka… Zemaljska dobra mogu biti čovjeku samo nužno pomagalo na putu prema sreći, a nikada sama sreća. Čovjek mora zemaljska dobra što više upotrijebiti na slavu Božju i svoga bližnjega, time je više ta dobra iskoristio.
Nije zato prava vrijednost za čovjeka da ta dobra što više uživa, nego da ta dobra što više iz ljubavi dijeli drugima. Dobra nisu sreća, ona su samo pomagalo do sreće. Čovjek dakle nije stvoren da zgrće sebi dobra nego da ih dijeli s drugima.
Pravo je naše blago ono što smo podijelili s drugima. Naše žitnice moraju biti žitnice gladnih, koje smo nahranili, ubogih i siromašnih, kojima smo ublažili bijedu i neimaštinu. Nitko dakle nema pravo da sam za sebe bude sretan. Svoju sreću smo dužni dijeliti s drugima.
Mnogi gomilaju sebi zemaljsko bogatstvo i uživaju u njemu kao da im ne pada na pamet da smrt prekida to gomilanje bogatstva, a ostaju samo dobra djela ili prazne ruke.
Zaboravljaju da se u grob ne nose ni riznice, ni štedne knjižice, sve ćemo ostaviti, a ponijet ćemo u vječnost samo ono što smo darovali, a to su dobra djela.
Tako biva s onima koji sebi zgrću blago na zemlji, a ne sabiru bogatstvo koje vrijedi pred Bogom. Odreći se novca ili imovine u korist svoga bližnjega, to znači stjecati blago pred Bogom. To je najveći kapital koji mi stavljamo u Božju banku. I taj će nam kapital uroditi velikim kamatama.
Današnjem čovjeku koji misli da će ga usrećiti stvari što ih sabire, zgrće i kupuje Isus divikuje: „Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti!“
Čemu sve što imamo ako nemamo Boga, ako izgubimo dušu?
A kad bi ljudi bili zadovoljni s malim dobrima, odmah bi se na svijetu pojavio višak zemaljskih dobara. Oni bi se osjećali prisiljenima da s drugima podijele ta svoja suvišna dobra. S pravom ističe indijska mudrost: "Ovaj je zemaljski život samo most. Idi preko njega i nemoj na njemu graditi svoj dom!"
Koliki su pokušali upravo na nestalnom mostu prolaznih dobara izgraditi sigurnu budućnost i prevarili se! Mnogo je bolje misliti na ono što je preko mosta, na vječnost za koju treba sabrati dobra kojima se vječna sreća otkupljuje. Nebo se dakle iskupljuje onim što su darovali i žrtvovali drugima".
Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu jest američki multimilijuner Cavanaghi. Njegovo vlasništvo cijeni se na mnogo milijardi dolara. Ima nekoliko velikih bankovnih kuća u Njujorku.
On se odrekao svega svoga bogatstva i odlučio se postati svećenik. Studirao je teologiju. I 18. IV. 1961. postao je svećenik. I to upravo one godine kad je njegov veliki prijatelj Kenedi postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
I kad je zaređen za svećenika, novinari su ga pitali: "Što se desilo s njime da je ostavio toliko veliko svoje bogatstvo i postao svećenik."
- "Čovječanstvu nisu potrebni bogati milijuneri, ali su mu potrebni svećenici. To je bio njegov odgovor novinarima."
Dragi vjernici, čuli smo kako se je taj američki bogataš odrekao svoga bogastva i stupio u svećenicki stalež gdje je našao jedinu sreću i jedini mir u svome životu.
On je dobro i ozbiljno shvatio da je duhovno blago najveće bogatstvo i da jedino ono može čovjeka učiniti sretnim i zadovoljnim ovdje na zemlji. Znao je da zemaljsko blago ne može čovjeka usrećiti, pa se i odrekao svega svoga bogatstva i posvetio se potpuno samo Bogu i dušama.
Nastojmo i mi oko toga i odlijepimo svoje srce od zemaljskih dobara, a prijanjajmo što više uz nebeska dobra!
I ovaj primjer američke djevojčice nas opominje. Znate što je bilo? Američki milijuner pokćerio siromašnu djevojčicu. Odrasla je u njegovoj kući, a nakon smrti ovog bogataša klicala je od radosti jer joj je u oporuci ostavio 8 milijuna dolara...
Ali sud joj nije tu svotu dodijelio. U oporuci na sudu je pisalo: Ako se ona pokaže zahvalnom i nakon moje smrti, neka joj se dodijeli 8 milijuna dolara. Međutim ona je jedva čekala da taj starac izdahne; čak mu ni na sprovodu nije bila.
Bog je i nama ostavio u oporuci cijelo nebo.
Sve sada ovisi o nama kako ćerno se iskazati prema njemu otkako je Krist za nas izdahnuo na križu.
Ako smo bili nezahvalni, lakše ćemo to ispraviti nego ona djevojka. Bog nas čeka u ispovijedaonici. Bog prvi nudi izmirenje. Ne treba se ispričavati.
Sve što činimo na ovom svijetu, izgubljeno je za onaj drugi svijet ako ne živimo s Kristom i po Kristovim uputama. "A kad se pojavi Krist, život naš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi!"
