Prisjećajući se toga intenzivnog razdoblja svoga života, na društvenim je mrežama poslala snažnu i ohrabrujuću poruku svim oboljelima koji trenutno prolaze kroz teško razdoblje borbe za vlastiti život, piše Hrvatska Katolička Mreža.
“To je bilo vrlo intenzivno životno razdoblje. U trenutku kada vam priopće jednu takvu vijest, svijet stane. Kako stane? Baš tako, stane. Ta riječ najbolje opisuje te trenutke. U raznim životnim okolnostima, mi ljudi, bez obzira na to što nastojimo živjeti u predanju i s povjerenjem u Boga, uvijek negdje imamo neko rješenje i ohrabrenje u težim situacijama, oslanjajući se na razne mogućnosti, snagu, zdravlje, vrijeme”, rekla je s. Sunčica za portal Žena vrsna.
“U trenu kad saznaš da si teško bolestan, toga nema. Gube se sve mogućnosti svojstvene čovjeku, sve sigurnosti postanu prelabave, smiješne…Ne znaš kako će biti, više nema nikakve izvjesnosti za sutra, prekosutra, ne znaš kako će biti to liječenje, kemoterapija zvuči jako strašno, gubitak kose, gubitak snage, gubitak sigurnosti, gubitak života? Sve se to naizmjence vrtjelo po glavi. Trebalo je vremena da se sve to staloži, da se prihvati takvo novo stanje koje zadire u svaki segment mog života, i fizički i psihički i duhovni i socijalni”, istaknula je s. Sunčica.
Istaknuvši kako je za nju ovo samo jedno obično i mirno jutro, poslala je snažnu i ohrabrujuću poruku svima koji su u životnoj borbi s tom opasnom bolešću. Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.
Prije točno dva ljeta…
za sve koji se bore, a ima ih i bore se…dok je meni ovo sasvim obično, mirno jutro kojem je jedina boljka naporni komarac koji se uvukao u sobu, nekima zastaju životi, počinju novi, svakodnevica poprima nesvakidašnji oblik, ozbiljan i bolan
…više od ičega, bore se za sebe, istinskog i cijelog. Vjerujte, to je borba preča od borbe za zdravljem.
Jer imaš zdravlje, ono istinsko, kad imaš sebe.
…
Dobro je Nebo tih dana odmjerilo vrijeme i snagu
i cijelu mene
presložilo me
iščupalo korov
zalijevalo krhke i zdrave klice
dalo kiše i sunca taman
porazbijalo brane na srcu
s puno buke i mog otpora
(jer sam mislila da sam ih sama davno uništila)
dalo da se s vremenom i istinom uhvatim za ruku
da koračam sporo, mirno i svjesno trena koji je život
da vidim jasnije kad sklopim oči
…
ne dajte se, ljudi moji.
u borbi su junaci
granice koje si postavljao svojoj snazi
postaju smiješne
ideš dalje
u sebi
i nitko ni ne sluti
do kojih krajeva stižeš
i što sve ondje nalaziš
to te čini novim, iscjeljuje
i zato- hvala ti, Bože, za sve!
