Doktorima treba 'skinuti kapu'. Doista, posao koji oni rade vrijedan je svake pohvale i priznanja. Svakodnevno imati na tisuće životâ u svojim rukama, a da pritom budeš maksimalno fokusiran sa svakog od njih, ponekad i preko deset sati, nije nimalo lagan zadatak.
No, budući da su i oni ljudi poput nas ostalih, tako se i u njihovu poslu dogodi pogrešku. U većini slučajeva ta pogreška bude s velikim posljedicama. To ih ne čini nestručnim, nemarnim, bezvrijednim. Jednostavno, posrijedi bude ljudski faktor.
Kad doktori 'zakažu' svojim djelima ili procjenom, ponekad čujemo kako se dogodi nešto izvanredno ili da netko drugi preuzme 'inicijativu' i spasi ljudski život. Baš kao i Eliza Arcaya.
U kolovozu 2018. godine njezin život zadesila je tragedija kada je na odmoru u Jamajci njezin sin Joaquin Chumaciero doživio nesreću. Joaquin je s prijateljem koristio vozilo za golf s kojim su sletjeli s četiri metra visine. Njegov prijatelj ostao je 'čitav', dok Joaquin nije bio te sreće.
Završio je u bolnici te je pao u komu, a doktori u prvih deset dana nisu znali hoće li preživjeti. Ozljede su bile tolike da su doktori prognozirali kako Joaquin više nikad neće ustati iz kreveta niti se probuditi. Drugim riječima, živjet će vegetativnim životom.
- Njegova ozljeda je toliko teška da ne možemo ništa učiniti. Bilo bi bolje da ga isključite s aparata – bio je liječnički savjet Elizi.
- Nisam mogla stajati na nogama, strašno sam se bojala i vrtilo mi se u glavi. Bilo je kao da se nalazite u svemiru i nemate ništa za što biste se mogli uhvatiti – prepričava svoje osjećaje Eliza.
Hrabra majka nije odustala od svog sina. Nakon što je proživjela prvotni šok, iznenada joj se pojavila golema snaga za borbu. Za početak je postavila mali oltar pored Joaquinova kreveta i krenula s molitvom.
Prvi znakovi oporavka javili su se 6. rujna kada je Joaquin na pola otvorio jedno oko, ali je i dalje bio u nesvjesnom stanju. Eliza je nastavila moliti. Kako je načula da ljudi u komi mogu čuti što drugi govore, svom je sinu, inače studentu računarstva, govorila da mu Bog daje zadatak da popravi svoje računalo, odnosno mozak.
Čudo se dogodilo 20. listopada – Joaquin je otvorio oči i počeo plakati. Od tada je Eliza još više bila uz svog sina i poticala ga na oporavak.
Uz sate i sate terapije i posebne prehrane Joaquinov oporavak išao je brzo i efikasno. Sredinom ožujka uspio je stati na noge, iako je još uvijek bio slab za hodanje. Krajem svibnja uspio se ustat iz kolica bez pomoći, a danas je u posljednjoj fazi oporavka. Eliza objašnjava da je Joaquin zdrav, premda još uvijek postoje problemi u motoričkim i govornim sposobnostima.
Svojom pričom Eliza je htjela pokazati kako su vjera u Boga i ljubav prema drugome pokretačke sile te da se čuda mogu dogoditi, pogotovo kada vjerujemo u Boga i ne odustajemo. Ako se pak i ne dogodi, trebamo znati da je svaki život vrijedan truda.
