Prije nego što će umrijeti, zamolio je da smije još jednom zagrliti svoje protivnike koji će ga ubiti. Kad mu je zapovjednik dopustio, pristupio je svakom pojedinom vojniku i zagrlio ga uz riječi: Dragi moji! Moja vjera je vjera ljubavi i opraštanja. Zato vas grlim u ovaj posljednji trenutak i s najvećom ljubavlju gledam na vas. Ako vas poslije bude mučila grižnja savjesti što ste me ubili, tada nemojte zaboraviti da sam vas prije smrti još zagrlio i oprostio vam vaše djelo. Ja vam zahvaljujem što ste mi pribavili veliku milost svetog mučeništva! Nakon toga je natrag stupio na svoje mjesto i rekao: Ja sam spreman, pucajte! Sklopio je svoje ruke, oči podigao prema nebu i srušio se mrtav na zemlju s molitvom na usnama za svoje protivnike.
Kako je to divan primjer junačke ljubavi prema bližnjemu, koja ne pozna granica i jednako grli protivnika kao i prijatelja. Ako usporedimo sebe sa spomenutim mučenikom, koji umi-rući oprašta svojim ubojicama, kako smo jadni, tvrdi i nemilosrdni, kad ne znamo i nećemo oprostiti svom bližnjemu kud i kamo neznatnije uvrede i nepravde, koje nam je nanio. Pokazujemo da imamo vrlo malo Kristova duha i da smo kršćani samo po imenu. Pravi kršćani su oni vjernici koji znaju opraštati onima koji ih mrze i progone. I samo takvi kršćani mogu ispunjavati Kristovu zapovijed ljubavi.