Moramo, naravno, osjetiti žalost da smo zapali u grijeh, tražiti od Boga oproštenje i ponizno ga moliti da nam dade milost da ga više ne vrijeđamo na taj način.
Moramo isto tako odlučiti da se ispovjedimo čim se pruži prilika, i sve to bez prevelike žalosti i malodušnosti, vraćajući se što je brže moguće unutarnjem miru, i to iz razloga koje smo naveli, nastavljajući živjeti duhovni život kao da se ništa nije dogodilo. Što brže pronađemo izgubljeni mir, to bolje! Na taj način napredovat ćemo mnogo brže nego li živcirajući se!
Jedan konkretan i vrlo važan primjer je sljedeći: kada zapadnemo u neku pogrešku, pod utjecajem nemira koji nas zahvati često smo u napasti zapustiti molitvu ‒ na primjer svakodnevnu tihu molitvu. Za to nalazimo dobro opravdanje: “Kako mogu nakon počinjenog grijeha, nakon što sam uvrijedio Gospodina, doći pred njega u ovakvom stanju!” Katkad prođe i nekoliko dana prije nego što se vratimo uobičajenom ritmu molitve. To je teška zabluda: to je lažna poniznost koju nam nameće zao duh. Ni u kom slučaju ne valja ništa mijenjati u našim molitvenim navikama, naprotiv! Gdje ćemo naći lijek za naše pogrješke ako ne kod Isusa? Naši su grijesi slaba izlika da se od njega udaljujemo, jer što smo veći grešnici, to veće nam je pravo približiti se Njemu koji je rekao: “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’ Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.” (Matej 9,12-13). Ako čekamo da postanemo pravednici da bismo redovito živjeli svakodnevnu tihu molitvu, možemo dugo čekati. Naprotiv, prilazeći Gospodinu u grešnom stanju, naći ćemo izlječenje i bit ćemo malo po malo preobraženi u svece.
Valja nam ovdje raskrinkati jednu važnu iluziju: rado bismo se predstavili pred Gospodinom samo kad smo čisti, dobro počešljani i zadovoljni s nama samima! U tom stavu ima mnogo taštine! To znači, na kraju krajeva, da bismo rado izbjegli milosrđe! No, kakav je to stav nazovi-svetosti za kojim katkada nesvjesno čeznemo i u kojem ne bismo više trebali Boga? Prava svetost je u tome da sve više spoznajemo koliko u potpunosti ovisimo o njegovu milosrđu! Kao zaključak, navedimo zadnje poglavlje Duhovne borbe koje sažima sve što smo rekli i koje nam ukazuje kako da se ponašamo kad padnemo u grijeh. Poglavlje se zove: “Što valja činiti kad čovjek bude ranjen u duhovnoj borbi”.
“Kad se osjetite ranjenima, kada vidite da ste počinili neku pogrešku, bilo to iz slabosti ili namjerno, iz zloće, ne žalostite se previše: nemojte se prepuštati utučenosti i brizi već se odmah obratite Bogu i recite mu s poniznim povjerenjem: ‘Sada, o Bože, vidim što uistinu jesam: može li se od slabog i slijepog stvorenja kao što sam ja očekivati nešto drugo do li zabluda i padovi?’ Zastanite malo nad tim mislima da biste se posramili i osjetili živu bol zbog pada. Usmjerite zatim sasvim mirno svu svoju srdžbu prema strastima koje nad vama vladaju prvenstveno prema onoj koja je bila uzrokom grijeha, i recite:
‘Gospodine, počinio bih i mnogo veća zla da mi ti, po tvojoj beskrajnoj dobroti, nisi pritekao u pomoć.’
Zahvaljujte zatim tisuću puta Ocu milosrđa; izljubite ga više nego ikada videći da, umjesto da se na vas ljuti zbog uvrede koju ste mu nanijeli, on vam pruža ruku da ne biste ponovno zapali u neki sličan nered.
Na kraju, recite mu puni pouzdanja: ‘Pokaži, o moj Bože, tko si; daj da poniženi grešnik osjeti tvoje božansko milosrđe; oprosti mi sve moje grijehe; ne dozvoli mi da se imalo odvojim ili udaljim od tebe; osnaži me svojom milošću da te više nikada ne uvrijedim.’
Nakon toga nemojte istraživati je li vam Bog oprostio ili nije, jer bi to značilo uzalud se brinuti i gubiti vrijeme. U tome ima mnogo i oholosti i iluzije zloduha koji vam želi nauditi mučeći vas tim duševnim brigama.
Prepustite se tako božanskom milosrđu i nastavite sa svojim obvezama istim mirom kao da niste sagriješili. Ako Boga uvrijedite i više puta na dan, nikako ne gubite pouzdanje u njega. Učinite što sam vam rekao drugi, treći i zadnji put, kao što ste učinili prvi put… Demon se najviše boji toga načina borbe, jer zna da je on ugodan Bogu. Takav način borbe dovodi ga svaki puta u veliku zabunu, jer se vidi poražen od one iste osobe koju je nekom drugom prilikom tako lako pobijedio… Ako vas, dakle, neka greška ili neki grijeh uznemiruje ili obeshrabruje, prva stvar koju vam valja učiniti jest pokušati ponovno pronaći duševni mir i pouzdanje u Boga… “
Na kraju ovog poglavlja rado bismo dodali jednu opasku: istina je da je opasno činiti zlo i da moramo učiniti sve što je moguće da bismo ga izbjegli. No, priznajmo da bismo, takvi kakvi jesmo, bili u velikoj opasnosti kad bismo činili samo dobro!
Budući da smo obilježeni istočnim grijehom, imamo tako ukorijenjenu sklonost prema oholosti da nam je teško, i čak nemoguće, učiniti bilo koje dobro a da ga bar malo ne prisvojimo sebi, pripisujući ga barem djelomično našim vlastitim sposobnostima, zaslugama i svetosti! Kad Gospodin ne bi dozvolio da bar s vremena na vrijeme učinimo neko zlo ili neku nesavršenost, bili bismo u velikoj opasnosti! Brzo bismo zapali u taštinu i preziranje bližnjih, zaboravljajući da nam sve dobro besplatno dolazi od Boga.
Više nego sve na svijetu, oholost nam oduzima mogućnost da uistinu ljubimo. Da bi nas poštedio od tog velikog zla, Gospodin katkada dozvoljava neko manje zlo, neku nesavršenost, i trebali bismo mu za to zahvaljivati, jer bismo bez te zaštite bili u velikoj opasnosti da se izgubimo.
Jacques Philippe (ulomak iz knjige “Traži mir i idi za njim”)
