Jedan student upita: Profesore, koji je smisao života? Neki koji su bili već na izlazu nasmijali su se. Profesor je podulje motrio studenta prosuđujući koliko je ozbiljno bilo njegovo pitanje.
Shvatio je da je bilo ozbiljno i rekao: Odgovorit ću Vam.Izvadio je iz džepa novčanik, uzeo komadić stakla veličine obične kovanice i nastavio: Bio sam dijete za vrijeme rata. Jednoga dana na putu sam ugledao zrcalo razbijeno u komadiće. Sačuvao sam najveću krhotinu, to je ova. Počeo sam se njome igrati i iznenada bio zadivljen mogućnošću da uhvatim sunčevu zraku i bacim je u najmračnije kutove u koje sunce nikada ne dopire, u duboke jame, usjekline, skrovišta. Sačuvao sam taj komadić zrcala. Kada sam odrastao, shvatio sam da to nije bila puka dječja igra, nego metafora onoga što se može postići u životu.
Ja sam također komadić zrcala koje ne poznajem u njegovoj cjelovitosti ali s onim što imam mogu poslati svjetlo – istinu, ljubav, razumijevanje, spoznaju, dobrotu, nježnost, susretljivost, milosrđe – u najdublja skrovišta ljudskih srca i promijeniti bar nešto u nekome. Možda će drugi ljudi vidjeti i učiniti isto toliko. Za mene je to smisao života.
