Otac je stajao na dvorištu pred kućom i raširenih ruku vikao sinu...
„Skoči! Uhvatit ću te!“ Znao je dječak, ako se želi spasiti, mora skočiti. Između oca i sina bila je vatra, dim i tama. Dječaka je bilo strah. Otac mu opet viknu: „Skoči, odmah! Uhvatit ću te!“ Ali se dječak branio: „Tata, ne vidim te.“ „Važno je da ja tebe vidim!“, odgovori mu otac.
Djelo je vjere da „skočimo“ u neizvjesnost i koraknemo u tamu, jer znamo da ćemo doći u zagrljaj vječnoga Oca koji nas ljubi. Samo smo u toj vjeri sposobni za neizvjesne korake i velike rizike.