Najviše ju je boljelo to što njezin muž umire kao nevjernik. Pokušala mu je nešto reći, ali joj je on ledenim mirom i hladno odvraćao: Boga nema, vječnoga života nema. Kakav pakao? To su priče za djecu.
I kad se spustila noć, još se jednom nadvila nad glavom umirećeg supruga i rekla mu bolnim glasom: „Karlo, dragi Karlo, hoćeš se ispovjediti pozvat ću ti svećenika? Ne! Ne treba mi, glasio je njegov kratki odgovor. No žena je dalje molila. Ispuni mi posljednju želju! Evo za koji trenutak stupit ćeš pred Boga i za tebe će početi vječnost.
Kakva vječnost? Boga nema. A što ako se ipak varaš? Ne varam se. Boga nema. Pakla nema. Uostalom, izgovorio je umirući tiše i polakše, ako bude drukčije, doći ću ti reći. To su bile njegove posljednje riječi.
Nakon tih riječi oblio ga je samrtni znoj i tada je izdahnuo. Žena je klekla i neko vrijeme molila kraj mrtvog tijela svoga muža. Nakon toga se nadvije nada nj, obriše mu ledeni znoj sa čela i reče: Karlo, ti si mi rekao da ćeš se vratiti reći mi postoji li Bog i vječnost. Ako sada znaš, reci mi!
Ukočeno se tijelo nije micalo. No žena je i dalje govorila. Reci mi, Karlo, kako je s tobom. I tada se dogodilo nešto strašno. U mrtvaca se jedan očni kapak počeo otvarati posve polako i umorno, a onda i drugi. Iz njegovih očiju počeo je tinjati neki čudni sjaj, koji je postajao sve veći i najposlije se prelijevao u vatreni žar. Oči su pokojnikove bile dvije strašne šupljine kroz koje se pokazivalo vatreno more. To je potrajalo nekoliko minuta, i tada je svega nestalo. Zatim se čuo glas pokojnika koji je govorio, postoji Bog, postoji vječnost, postoji pakao i ja se nalazim u njemu. Nemojmo se šaliti s ozbiljnim stvarima!!!
