"Draga mama, već nekoliko dana mogu sjediti na krevetu samo pola sata, ostatak dana sam nepokretan. Srce ne želi više kucati. Profesor je jutros rekao nešto kao "biti spreman". Za što? Naravno da je teško umrijeti kad si mlad! Moram biti spreman da ću početkom sljedećeg tjedna umrijeti, a ja nisam spreman. Osjećam gotovo nepodnošljive boli, ali ono što je doista nepodnošljivo jest da nisam spreman. Najgore od svega je gledati nebo noću. Sve se zamrači i iznad mene nema nijedne zvijezde prema kojoj bih mogao upraviti pogled. Majko, nikad nisam mislio na Boga, ali sada slutim da postoji nešto što ne poznajemo, nešto tajanstveno, neka moć pred koju nam je stati i odgovarati na pitanja. Jako mi je teško što ne znam tko je ta moć. Kad bih je samo mogao upoznati! Majko, sjećaš li se kako si nas, dok smo bili djeca, u kasnu večer vodila kroz šumu ususret ocu koji se vraćao s posla?
Ponekad bismo otrčali ispred tebe i odjednom osjetili da smo sami. Iz tame su se čuli nečiji koraci. Kako smo se bojali tih nepoznatih koraka! A kako smo bili radosni kad smo shvatili da su to koraci našega dragog oca! I ja sada u samoći čujem nečije korake. Zašto ih ne prepoznajem? Ti si me učila kako se treba odijevati, kako se ponašati, kako pristojno sjediti za stolom i kako se snalaziti u životu. Jako si se trudila oko mene, bila si neumorna. Sjećam se kako si s nama odlazila na polnoćku. Sjećam se i večernjih molitava koje si ponekad sa mnom molila. Uvijek si nas učila poštenju. Ali sve se to sada preda mnom topi kao snijeg na suncu. Zašto si nam govorila o tolikim stvarima, a nikada nam nisi govorila o Isusu Kristu? Zašto me nisi s njime upoznala? Zašto me nisi naučila prepoznavati njegove korake da bih ove posljednje noći, osamljen pred smrću, prepoznao te korake u nadi da će doći i povesti me k Ocu? Moja smrt bi bila nešto sasvim drugo."
