Njegovi roditelji nisu nalazili razloga njegovu kašnjenju, a koliko god su ga pokušavali uvjeriti da promjeni svoje ponašanje, ništa od svega toga nije pomoglo. Konačno, u svojoj bezizlaznosti otac dječaka sjeo je pored njega te mu rekao: "Drugi put kada zakasniš iz škole dobit ćeš samo kruh i vodu za večeru bez obzira, kako bio gladan. Je li jasna moja uputa, sine?"
Dječak je gledao pravo u oči svog oca i jednostavno kimnuo glavom. On je itekako razumio očeve ozbiljne riječi. Nekoliko dana dječak je iz škole dolazio na vrijeme, da bi onda jedno poslijepodne došao posve kasno, čak kasnije nego prije. Njegova majka dočekala ga na vratima, no nije ništa rekla. Otac ga je susreo u dnevnome boravku, no ni on nije rekao ništa, čak ni kako si i kako je bilo u školi.
Te večeri, dok su njih troje sjedali zajedno za stol kako bi večerali, dječak je ostao bez daha i riječi. Tanjur njegova oca bio je napunjen hranom kao i tanjur njegove majke, ali njegov tanjur sadržavaše jedan jedini komad kruha. Do tanjura bijaše čaša koja je bila napunjena vodom. Dječakove oči zaustavile su se prvo na komadu kruha, a potom na čaši - to bijaše kazna o kojoj su mu govorili roditelji. Da sve bude gore, on je te večeri uistinu bio jako gladan te se nadao da će svoju glad utažiti ukusnom majčinom hranom.
Otac je pričekao dok se dječakovo iznenađenje nije smirilo, potom je polagano i bez ijedne riječi uzeo dječakov tanjur, stavio ga ispred sebe, a svoj tanjur stavio ispred dječaka. Dječak je dobro razumio što je njegov otac učinio. Njegov otac uzeo je na sebe kaznu koja je njemu pripadala zbog njegova ružnoga ponašanja.
Godine kasnije taj isti dječak, sada već mladić u godinama, prisjećao se toga događaja govoreći: "Cijeli život sam znao kakav je Bog po onomu što je moj otac učinio te dotične večeri za mene."
