Dogodilo se to godine 1757. za vrijeme nesretne francuske revolucije. Uhitili su mornare koji su se nalazili na brodu. Rano ujutro odvedu ih i objave proglas da će svaki deseti biti strijeljan. Strah je zahvatio momke. Svaki se bojao da on ne bude onaj deseti… Padali su u nesvijest čim bi čuli zapovijed: “Broj deset naprijed!” Vidjevši da je on na redu, jedan mladić se sav tresao od straha. Odjednom osjeti da ga netko vuče za rukav. Okrene se, a već je iz reda izlazio starac župnik koji je išao među osuđene.
Slijedila je druga zapovijed. Čuo se pucanj i desetak momaka je ležalo mrtvih na zemlji, a među njima i stari župnik. Mladić je bio duboko dirnut: On je umro umjesto tebe! Da on nije umro, ti ne bi bio živ!” – stalno mu je nešto šaptalo u duši.
Razmišljao je što je toga svećenika natjeralo da za jednoga mornara dade život?! Nije znao na koji mu način zahvaliti pa se popeo na zemljani humak pod kojim su ležali ubijeni i glasno povikao: “On je umro da meni dade život!”
I Isus je umro na križu za nas na Veliki petak. Da on to nije učinio, ne bismo nikada posjedovali vječni život. Mi smo, zapravo, trebali visjeti na križu, a ne Krist. Budimo Isusu za to zahvalni.
“Ne moja volja, nego tvoja volja neka bude!” (Lk 22,42)
