Kad čujete riječ 'svakodnevica' koje vam misli prve dolaze na pamet? Kojim biste riječima označili svoju svakodnevicu…? Promislite malo…
Što mislite, koji je dio našega života svakodnevica: 30%, 50%, 75%, 95%...?
Povežite sada misli koje su vam o svakodnevici došle na pamet, riječi s kojima ste označili svoju svakodnevicu, s procjenom koji je postotak vašega života svakodnevica…
Ako je riječ 'svakodnevica' u vama pokrenula slijed lijepih i dobrih misli, niz lijepih i dobrih riječi, blago vama! (Blago onima s kojima živite!) Ako je pak pokrenula slijed tmurnih i grubih misli i riječi, kako je vama? (Kako je onima s kojima živite?)
Otkuda potreba – ili slabost – da omalovažavamo svoj svakodnevni život? Zbog čega nam je tako bliska potreba da živimo neki drugi život umjesto ovoga kojega živimo?
No mogu se ta pitanja postaviti i na drukčiji način: Kako je moguće da smo slijepi za tolika čuda u našemu životu? Kako je moguće da ne nalazimo više radosti u onome što nazivamo običnošću života?
Djeca nemaju iskustva svakodnevice. Njima je svaki dan, svaki trenutak iznenađenje. Djeca žive čudo svoga života. I zato u njihov dan stane sva vječnost. Kada i kako izgubimo dječje oči, dječju dušu?
Odrasli nerijetko zamiru pod teretom, pod ispraznošću svakodnevice. Suočeni sa svojom svakodnevicom, oni često odustaju od svoga života, od života u skladu sa svojom dušom, i priklanjaju se nečemu drugome, nečemu što doživljavaju primjerenijim. Korisnijim. Caru daju carevo, onome što doživljavaju probitačnim ono što se od njih u tom smislu traži, a svojima, svojoj duši i Bogu – što preostane. I – ako preostane.
Mladi se često zateknu na pola puta, negdje između čuda i ispraznosti. Sve ono – barem: pretežiti dio onog – što žive sa svojim prijateljima, prijateljicama, sa svojom djevojkom, svojim mladićem, oni doživljavaju, ako ne kao čudo, barem kao poželjnu mjeru svoga života. Sve ostalo nerijetko doživljavaju kao nešto usput, nešto što je nužno, nešto na što ne treba odviše obraćati pozornost. I dogodi se da se jednom, kad započnu zajednički bračni život, pitaju gdje je nestalo ono njihovo čudo, ona njihova punina. U što se rasplinulo sve ono što im je toliko značilo, što im je bilo jedino. Tada se tako lako dogodi da se neka sitnica, nešto uzgredno ispriječi između njih. I oni više ne nalaze načina da budu jedno. I dogodi se da im to više i ne bude važno.
Moja obitelj živi blizu velikoga gradskog groblja. Često njime prolazim. Često prođem uz grobnicu jednog čovjeka ispod čijeg je imena i prezimena (koja ne pamtim) ispisano: „rezervni geodetski oficir u miru“. Ispod toga ispisano je ime njegove supruge: „Ljubica“. A ispod njezinog imena riječi: „njegova supruga“. Što je vrednije: biti rezervni geodetski oficir (u miru) ili supruga rezervnog geodetskog oficira (u miru)? Što našem životu daje smisao: to što smo važni – ili barem po svom shvaćanju važni ili to što smo u službi drugima? U službi ljubavi. U službi života.
Vrijedno je uočiti: ni evanđelisti nisu bili izdašni što se tiče izvještaja o Isusovu svakodnevnom životu. Oni koji su o njemu pisali – a riječ je o trideset godina njegova života – zapisali su svega nekoliko rečenica. No, među njima je i jedna dragocjena. Presudna. Isus je rastao u mudrosti, dobi i milosti... – zapisano je. I k tome pridodano: ...pred Bogom i ljudima.
Da, u tome je smisao svakodnevice: da rastemo u mudrosti, dobi i milosti. Da rastemo pred Bogom i ljudima. I s njima. Pitanje je samo koliko je u nama volje za tim rastom?
Običnost dana pretežiti je dio našega vremena: redoviti posao, svakodnevni kućni i okokućni poslovi, ishrana, spavanje… Umor dana zna biti silno iscrpljujući. Mnogima se dogodi da, unatoč cjelodnevnom naporu, ne uspiju priskrbiti ni ono najosnovnije za svoje. To lako može uzrokovati osjećaj poniženosti, doživljaj besmislenosti, i dovesti do odustanka od životne izrazitosti.
Želimo izbjeći običnost dana, što prije obaviti svakodnevne poslove, kako bi nam ostalo više vremena za ono što smatramo svojim životom, svojim poslanjem. Budemo zbog toga nestrpljivi sa svojima i sa samima sobom. Događa se da tako propuštamo život.
Što znači toliko puta, toliko stotina puta, ponavljati isti posao? Iz dana u dan. Iz godine u godinu. Pogledajte more! Pogledajte stabla!
Val koji udari o obalu samo je val. Ali valovi, mnogi valovi izmijene obalu. Između ostalog, učine je pristupačnijom. Svake godine stablo si nadoda po jedan god. I ne samo po jedan god. Ono pritom raste, biva sve snažnije i otpornije. Sve ukorjenjenije u zemlju. I sve bliže suncu i nebu. I pritom donosi svoj rod. I čini tolika različita dobra.
Tako je i s nama. Životni nas valovi oblikuju, čine našu dušu pristupačnijom, i ljudima i Bogu pristupačnijom. Životni nas godovi jačaju, ukorjenjuju. I uzdižu.
Uzmite si vremena da iskusite životne valove, da postanete svjesniji životnih godova. Potrebno je ići sporije da bi se moglo ići s onima za koje se čovjek odlučio s ljubavlju. Ta sporost prava je mjera naših koraka.
Potrebno je uskladiti sve aspekte života.
Svojedobno sam upoznao jednog svećenika. Odmah nakon pozdravljanja i predstavljanja upitao me je:
- Šećete li ponekad?
Zbunilo me je njegovo pitanje. Da, volim šetati. Ali – eto – činim to krajnje rijetko. I dok sam smišljao kako odgovoriti, kako se opravdati on ozbiljno nadoda:
- Ako ne šećete, teško griješite.
Poći u šetnju sa svojom ženom, svojim mužem, svojom djecom… Poći u šetnju sa svojom dušom, s Bogom… Tu se otvaraju mnogi prostori za novost života… Za nove blizine. Za nova otkrića. Za novo povjerenje. Šetnjom unosimo novu svježinu u svoje dane.
Dok nam se, s jedne strane kao temeljni životni kriteriji nude, nameću efikasnost, ekonomičnost i individualnost, potrebno je smoći snage, hrabrosti živjeti život kao blagdan, bez pretjerane napetosti, u zajedništvu. Učiniti svaki dan danom Gospodnjim. Danom ljudskim.
Meni su prelijepi primjer neekonomičnosti, neefikasnosti i odsutnosti svake isprazne individualnosti mala Isusova braća i sestre Charlesa de Foucaulda. Ne znam znate li za njih, poznajete li ih. (Imam sreću da su dio moga, našeg života. Jedna mala sestra naša je osobita prijateljica. (Premda je preminula prije desetak godina i nadalje govorim ne u prošlom, nego u sadašnjem vremenu: da, naša je osobita prijateljica…)
Duhovnost malih Isusovih sestara i male Isusove braće sadržana je u sljedećem: živjeti u malim bratstvima, uzdržavati se vlastitim radom, živjeti životom siromašne radničke obitelji – i to živeći među siromašnim radničkim obiteljima, te ne propovijedati Evanđelje. Ne propovijedati Evanđelje, nego ga izvikivati čitavim svojim životom.
U njihovim skromnim boravištima najljepši je dio izdvojen za kapelicu. U njoj, pred Presvetim, svakoga dana mole, borave u tišini… i zajedno i same. Predviđeno je – najmanje jedan sat dnevno.
Naša prijateljica mala sestra jednom mi je zgodom rekla da joj se dogodi da, kada dođe kući, nema snage za molitvu. Jednostavno, bude preumorna.
- Ali – rekla je – svejedno odem pred svetohranište.
- Dogodi li ti se da pred svetohraništem zaspiš? – upitao sam je.
- Da – odgovorila je. – Zašto pitaš?
I prespavati pred Presvetim je molitva, molitva koju Bog rado prima, molitva koja ispunja i obnavlja dušu.
Često ponavljam: Bog nije cjepidlaka. Ako prođete mimo čovjeka u potrebi, ako zanemarite one s kojima živite i dođete pred svetohranište – što ste učinili? Prošli ste mimo Isusa, zanemarili ga, kako biste bili s njim? Zar je takvo što moguće?
Svakome od nas uvijek se iznova postavlja pitanje kako uz svakodnevni napor naći vremena za sebe, za svoje, za Boga – za osobni susret. Jer bez osobnih susreta sve gubi smisao. Sigurno je: osobni susreti mogući su i u opuštenosti i u naporu. Uostalom, nije li i svakodnevni napor molitva? Moliti se svakako znači i radovati se s radosnima i plakati s ožalošćenima. Biti bliz onima koje ljubiš.
Meni je najljepša molitva u Novom zavjetu ona koja je zapisana u Evanđelju po Ivanu. U svega jednoj rečenici. U svega tri riječi: „I zaplaka Isus.“ Kad se suočio sa smrću svoga prijatelja Lazara, Isus nije mogao suspregnuti suze. Isusov plač za Lazarom za mene je jedna od najljepših molitava. Njome me je Isus ohrabrio, njome mi je protumačio mnogo više nego mnogo čim drugim.
Svojedobno sam bio sudionik jednog skupa o posvećenom životu i iskazao svoje neznanje kao jedini ne-teolog. Ustvrdio sam tada da je i život nas koji živimo u svijetu, posvećeni život. Posvetiti se za svoje, čitavim svojim životom posvetiti se za njih, nije neki manje vrijedan oblik života. Jednako tako, posvetiti se za nekoga ‘nevidljivoga’, posvetiti se za povjerenu djecu, odrasle – i to je posvećeni život. Jer posvetiti se za nekoga, živjeti svoju temeljnu životnu odgovornost u odnosu prema nekome, znači posvetiti se za Boga. Punina posvećivanja za Boga moguća je upravo u zdušnom posvećivanju za ljude – u tome je punina životnog smisla.
Franjo Saleški je zapisao: Svatko treba rađati plodove pobožnosti prema svojim sposobnostima, svome staležu i zvanju. Na različit način će biti pobožan plemić, obrtnik, sluga, knez, udovica, djevojka, žena. A ni to nije dosta. Pobožnost valja prilagoditi snazi, prilikama i dužnostima pojedinca… Prava i iskrena pobožnost ne kvari ništa, već sve usavršava. A smeta li kome u obavljanju dužnosti, to je sigurno kriva pobožnost.
Govorio sam o blagdanskom doživljaju života… Blagdan nam valja unijeti u svaki dan, svaki dan živjeti kao blagdan. Jer – i kada imamo vremena i kada nemamo vremena, potrebno je da imamo duše, da osjetimo dušu jedni drugih. Da u svojoj duši, da u dušama onih s kojima živimo, s kojima se susrećemo, prepoznamo Isusovu prisutnost.
Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji… To Bog od nas ne traži zbog sebe. To nas moli – zbog nas. Zbog svijeta u kojemu živimo. Zbog naše odgovornosti za taj svijet. Zbog naše odgovornosti za ljepotu, dobrotu i istinu u njemu.
Pozivajući nas da svetkujemo njegov dan, poziva nas na stvaralaštvo i time na sustvaralaštvo s njim. Poziva nas da postanemo svjesni svoje osobnosti, svojih sposobnosti, svoje obdarenosti. Poziva nas na zanos.
Smisao nedjelje je u tome da čovjek uzme vremena, da se u njemu razraste volja – dobra volja – da uzraste do sebe, do susreta s drugima i Bogom. Da se s radošću uključi u život, da ga s radošću poslužuje.
Svagdan i blagdan u trajnom su odnosu: ako blagdan nije blagdan, svagdan će jedva što biti. Od svagdana učiniti blagdan, temeljna je mudrost. U tome je temeljni smisao života.
O blagdanskom doživljaju života govori nam i evanđeoska zgoda o Marti i Mariji. Marti nije izmaklo blagdansko iskustvo zbog toga što je posluživala. Ta ona je činila upravo ono na što je Isus upućivao: posluživala je. Odazvala se njegovom poticaju upućenom svakome od nas: da budemo poslužitelji jedni drugima.
Nezgoda je bila u tome što nije prepoznala svetost trenutka koja se očitovala u prisnosti Isusovih riječi, u Marijinoj zanesenosti njegovim riječima. Marta nije prepoznala da je podjednaka svetost sadržana i u mogućnosti da ih u tom trenutku nenametljivo poslužuje. Svojim prigovorom uznemirila je i sebe i Mariju i Isusa i time narušila svetost trenutka.
To naravno ne znači da nekoga uvijek treba dopasti slušanje Božje riječi, a nekoga posluživanje. Jer tko sluša Božju riječ a ne poslužuje druge, znači da je nije ni čuo ni razumio, dok je onaj tko vedro i spremno poslužuje druge svakako i čuo i razumio Božju riječ, čak i ako nije imao dovoljno prilika da je sluša.
Mnogo je legendi i priča o svetom Franji Asiškom. Mnoge od njih, i kad nisu utemeljene na činjenicama, vjerodostojno izražavaju Franjin duh.
Jedna priča govori o tome kako je neki čovjek došao k svetom Franji i i izrazio mu želju da živi na njegov način s njim i njegovom braćom. Franjo ga je rado prihvatio te ga uputio da proda sve što ima, novac razdijeli siromasima i tada se pridruži njima. Čovjek je to spremno učinio. Potom je došao k Franji i upitao ga što mu je dalje činiti.
- Uzmi kantu vode i krpu i operi pod – rekao je Franjo.
Čovjek je odmah spremno prionuo poslu. Sljedećeg dana ponovno je došao k Franji i zatražio novo zaduženje.
- Uzmi kantu vode i krpu i operi pod – opet će Franjo.
Ponavljalo se to i sljedećih dana. Nakon desetak dana jedan od braće dođe k Franji i reče mu:
- Znaš, onaj čovjek kojeg si svaki dan slao prati pod, otišao je od nas. Jednostavno, dojadilo mu je.
- Baš šteta – reče Franjo. – A mogao je perući pod susresti Boga.
Uistinu, ako perući pod, obavljajući najjednostavnije poslove, u običnosti života ne susretnemo Boga, kako ćemo ga uopće susresti?
Uzdam se da je Bog svakoga od nas obdario nekom posebnom prigodom, bilo u osobitostima ili u običnostima života, da ga na neki neizrecivi – ili jedva izrecivi – način susretnemo. Tako je dobro doživjeti Tabor u svojim danima, doživljavati Tabore na svom životnom putu. No, nije svrha naših svagdana da se Tabori imaju gdje smjestiti, poput oaza u pustinji. Tabori su u funkciji naših svagdana. Do njih je da prožmu naše dane, da u svakom danu prepoznamo ne odsjaj Tabora, nego upravo njegov žar. Da on bude živ u nama.
Mistik Alfred D'Souze je rekao: Dugo mi se činilo da moj život tek treba početi – pravi život. Ali je uvijek postojala neka prepreka, nešto što se prije toga moralo učiniti, neki nedovršeni posao, neodsluženo vrijeme, neplaćeni dug. Tad će početi život. Naposljetku mi je sinulo da su te prepreke zapravo moj život.
To je Richard Carlson izrekao jezgrovito: Nema puta k sreći. Sreća jest taj put.
Da, s ljubavlju življena svakodnevica najveći je blagdan naših života. Koliko se prepoznamo blagoslovljeni svakodnevnim životom, toliko smo razumjeli Boga. Time vas ne potičem da odustanete od čuda svoga života. Naprotiv, time vas potičem da ga znate prepoznati, ali ne samo ponekad, ne samo ponegdje.
Kako, u tom slijedu razmišljanja, izgleda Božja svakodnevica? Kkako li zapanjen mora biti dok promatra svoju djecu kako ne znaju što će sa svojom slobodom. Dok nas promatra kako živimo svoju vjeru, što sve činimo u ime svoje vjere… kroz stoljeća i tisućljeća… i onima za koje kažemo da ih volimo... i onima drugima...
Zamislite Boga kako, kao dobar otac svakoga dana izlazi na putove po ovoj zemlji iščekujući povratak izgubljenoga sina… I kako se uvečer pun boli – ali ne s manje ljubavi i nade – ne dočekavši ga, vraća kući da bi sljedećega jutra ponovno izašao na putove… A kad ga dočeka, kad ga konačno dočeka, uvijek ga iznova čekaju nevolje sa starijim sinom koji nikako da shvati – da se otvori – čudu ljubavi...
Ili, kako izgleda Isusova svakodnevica? On povazdan stoji pred tolikim vratima i kuca. I tolika vrata se ne otvaraju. No njega to ne obeshrabruje: on stoji pred vratima i kuca… On svakoga dana u životima tolikih ponovno polazi na put poniženja i osramoćenja, na put patnje… I nade, koja ne odustaje.
Kako li se krhkima i Bog i čovjek očituju u svakodnevici života… Kako li je život zahtjevan u svojoj običnosti?! Je li zahtjevnost svakodnevice moguće živjeti bez darova, bez plodova Duha Svetoga? Je li bez života u službi darova Duha Svetoga moguće iskusiti blagoslovljenost svakodnevnim životom?
O tome nam na prelijep način govori priča „Sveti plamen“ Selme Lagerlof. Raniero, siloviti vitez, bez posebne osjetljivosti za svoje, krenuo je u svoje vrijeme s križarima iz rodne Firence u Svetu zemlju sa željom da dade maha svojoj silovitosti te si priskrbi slavu. Nakon velikih vojnih uspjeha, Raniero se u trenutku obijesne nepromišljenosti dao navesti da dâ riječ da će učiniti nemoguće: da će plamen s Kristova groba prenijeti u Firencu. No, bilo je mnogo lakše ratovati, nego jedan slabašan plamičak, putujući mnoge dane i noći, pronijeti kroz mnoga iskušenja i vremenske nepogode. Naposljetku je to, uz mnoge žrtve – i ne bez neočekivane potpore i blagosti života – i uspio. No, mali plamen i briga o njemu preobrazili su ga u posve novog čovjeka.
Čuvati taj plamičak, prenositi taj plamičak, najveće je čudo života. I shvatiti da on nije izdvojen, da nije odvojen od drugih plamičaka.
Svi smo mi plamičci na Božjem ognjištu. Kad to shvatimo, sve se mijenja, baš sve.
