„U tom razdoblju kršćani diljem svijeta obnavljaju vjeru u Boga stvoritelja i ujedinjuju se na poseban način u molitvi i djelovanju radi zaštite zajedničkog doma“, napisao je Papa Franjo na početku poruke za ovu godinu i nadodao: „Zadovoljan sam što je tema koju je izabrala ekumenska obitelj za proslavu Vremena stvorenoga 2020. „Jubilej za Zemlju“, upravo u godini 50. obljetnice Dana Zemlje“ jer je u Bibliji jubilej - sveto vrijeme prisjećanja, povratka, odmora, obnove i radosti!
Brigu o programiranju, komuniciranju i provođenju ovog Vremena stvorenoga vodi Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja. Papa Franjo 2. rujna 2016. objavljujući motuproprij Humanam progressionem utemeljio je ovaj Dikasterij čiji će zadatak od 1. siječnja 2017. biti promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, a imati će ovlasti za pitanja selilaca, potrebitih, bolesnih, isključenih i marginaliziranih, zatvorenika i nezaposlenih te žrtava oružanih sukoba, prirodnih katastrofa i svih oblika ropstva i mučenja. Njegovim pročelnikom je imenovan kardinal Peter Kodwo Appiah Turkson.
A u pismu Dikasterija za 2020. godinu koje je potpisao tajnik Dikasterija mons. Bruno-Marie Duffé stoji kako: „nadahnuti apostolskom pobudnicom Querida Amazonia, ohrabrujemo Božji narod da ubrza svoje korake prema novim putovima za Crkvu i cjelovitu ekologiju, planirajući aktivnosti za Vrijeme stvorenoga. Biskupe i crkvene institucije potiče se, pak, na širenje glasa o Vremenu stvorenoga te na pomaganje vjernicima da postanu svjesni kako je živjeti poziv čuvara Božjega djela bitan dio kreposnoga života, a ne tek nešto izborno ili drugotno u kršćanskome iskustvu (usp. 'Laudato si’, 217). Ovo posebno vrijeme nudi nam mogućnost da se založimo za obnovu naše zemlje i dragocjenih odnosa koje njegujemo.“
Zašto vam ovo pišem? Zato što se i meni po prvi puta posložilo odakle, tko i zašto postavlja prioritete borbe i molitve kršćanske obitelji u ovom turbulentnom vremenu u kojem živimo. Pa ne mogu reći ništa manje nego da sam „iznenadjena i uvredjena“ onim smjernicama o kojima govore naši pastiri. Posebno stoga što je Život, Stvoriteljstvo, Briga – osnovna bit našega Boga Stvoritelja, a Bog se u svim ovim dokumentima jako malo spominje. Sveto pismo nam također govori kako je kruna Božjeg stvaranja čovjek, znači muškarac, žena i djeca, znači obitelj – a o brizi za njih – kao onima o kojima onda ovisi sva zemlja, bilje i životinje koje im je Bog Stvoritelj dao na upravljanje – ništa se ne govori.
Biblija nam kaže i kako Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku, što znači da čovjek ima karakteristike i sposobnost rađanja, čuvanja, brige… i u njegovoj prirodi trebala bi biti SKRB O STVORENOME! Ukoliko se sve to stvoreno razara, prlja, uništava, ruši, ubija… znak je samo kako se Stvoriteljeva slika u čovjeku gadno iskrivila, izokrenula, uništila, ili još gore – zamijenila slikom boga razaratelj ili sotone. Gdje se dakle nalazi prvi korak u skrbi prema stvorenome? Pa logika nam kaže da se krije u ozdravljanju čovjeka, onoga koji je glavni krivac neravnoteže i uništenja jer svojim grijesima, svojim odlukama i svojim klanjanjem bogu razaranja – služi kulturi smrti i uništavanja.
Najveća briga Crkve – čiji prvi zadat jest spasenje duša – trebala bi biti upravo briga za čovjekovu dušu, borba da čovjekova duša ozdravi! Proglašavanje „pandemije grijeha“, „zaraze sebičnosti“, „distanciranja od zla“… Kad je čovjekova duša bolesna, onda je bolesno i svo njegovo djelovanje. Uzaludno je ispravljati djela, ako je njihov tvorac izopačen i odmetnut od svoga Stvoritelja.
Često puta u svojim porukama u Međugorju, Gospa o Bogu Ocu govori kao o Bogu Stvoritelju – pozivajući nas na zahvalnost što nas je stvorio, na susret s njima, da ga ljubimo jer je On stvoritelj naših života: „Zato vas pozivam da ljubite najprije Boga Stvoritelja vaših života, a onda ćete i u svima Boga prepoznati i ljubiti, kao što On ljubi vas!“ (25.11.1992.)
Zar nam ova poruka nije jasan putokaz kako samo kad svim srcem počnemo ljubiti Boga, tek onda ćemo moći prepoznavati u svemu stvorenome njegov odraz i moći ćemo ga čuvati, braniti, a ne uništavati.
I druga bolna opaska jest da se nigdje u preuzvišenim dokumentima dotičnog Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja u natuknicama za proslavu VREMENA STVORENOGA ne spominje zaštita cjelokupnog ljudskog života, od začeća pa do prirodne smrti – odnosno nigdje se ne progovara o najvećem razarateljskom i uništavajućem činu prema stvorenome – a to je pobačaj! I to baš sada kada se u Italiji ženama omogućava korištenje abortivne pilule i kod svoje kuće (umanjujući na taj način čin ubojstva u obično ozdravljenje od bolesti), ili kad je Francuski parlament usvojio – s neuobičajeno malim brojem glasova – novi zakon koji omogućuje Francuskinjama pobačaj do poroda, što je još jedan korak prema izravnom čedomorstvu. I kad se sve češće čuje, i to ne samo od kanadskog premijera Justina Trudeaua, kako je ‘pravo na pobačaj’ nešto što spada u područje ljudskih prava.
Zašto Dikasterij jasno ne definira kako ne postoji niti jedan međunarodni dokument koji bi pobačaj definirao kao ljudsko pravo?
Svatko od nas dobro zna kako je za napredovanje u bilo čemu potrebno posložiti prioritete, potrebno sagledati stvari u korijenu, potrebno otkriti i liječiti uzroke poteškoća, a ne simptome ili posljedice… Pa zašto onda dopuštamo da „slijepci vode slijepe“ jer ćemo tako, draga moja braćo i sestre, svi skupa u jamu pasti!
Nije li onda BORBA PPROTIV POBAČAJA, BORBA ZA ZAŠTITU SVAKOG ŽIVOTA, A PONAJPRIJE BORBA ZA ČOVJEKOVU DUŠU – u današnje vrijeme najpotrebitiji odgovor na poziv Dikasterija da mi katolici živimo „poziv čuvara Božjega djela kao bitan dio kreposnoga života, a ne tek nešto izborno ili drugotno u kršćanskome iskustvu.“
Ozdravljenje planete, zemlje, zraka, ekologije, dobara… doći će onda kao posljedica mira koji mora zavladati između Boga i čovjeka i između ljudi – kako kaže prvi poziv Kraljice Mira!
Paula Tomić/medjugorje-info.com
