Voditelj duhovne obnove je fra Ivan Matić. Na sam dan njegove smrti, u srijedu 7. prosinca 2016., u franjevačkoj crkvi u Samoboru, u 18.30 sati, bit će slavljena sveta misa koju će predslaviti fra Ivan Matić, Voditelj Kuće susreta Tabor. Odmah nakon svete mise bit će pretstavljanje nove knjige u izdanju Teovizije “Fra Zvjezdan - Trag zahvalnosti” koju je napisao Stjepan Lice.
Fra Zvjezdan je umro 7. prosinca 2013. u ranim jutarnjim satima u Kući susreta Tabor u trodnevnici Blažene Djevice Marije Bezgrešne. Njegovi zemni ostaci počivaju na Samoborskom groblju.
FRA ZVJEZDAN LINIĆ
Fra Zvjezdan Linić rođen je 1. veljače 1941. u Svilnom, u blizini Gospinog svetišta Majke Milosti na Trsatu. Svoj pastoralni svećenički život posvetio je najviše mladima i Franjevačkom svjetovnom redu. Velikom broju mladih pomogao je da kroz sakramente kršćanske inicijacije udu u Crkvu, da upoznaju Krista Spasitelja. Njegov glavni svećenički posao bio je naviještanje evanđelja i to kroz redovite propovijedi radnim danom, a osobito nedjeljom u crkvi sv. Franje na Kaptolu a potom i kroz brojne vjeronaučne susrete s mladima i manje mladima. Tu se razvija njegov osjećaj za riječ Božju. Kroz radio – mise i duhovne misli počeo je sustavno stavljati na papir komentare evanđeoskih perikopa. Od 1997. godine živio je i djelovao u Kući susreta TABOR pri Franjevačkom samostanu u Samoboru gdje je organizirao i vodio brojne tečajeve duhovnih vježbi, seminare duhovne obnove i sl. za sve staleže u Crkvi. To je mjesto bilo i mjesto njegova novog početka i produbljivanja svega što je kroz dugi niz godina naviještao svojim propovijedanjem i brojnim predavanjima. U subotu 7. prosinca 2013. godine okrijepljen svetim sakramentima blago je u Gospodinu preminuo u 73. godini života, 56. redovništva i 47. svećeništva.
—————————————————————————————————————————————–
Životopis fra Zvjezdana Linića
Fra Zvjezdan Vjekoslav Linić rodio se 1. veljače 1941., no kao datum rođenja upisan je 1. ožujka. Rođen je u bolnici na Sušaku, a obitelj je živjela u Svilnom, nedaleko od Rijeke. Roditelji su mu bili Josip i Ludmila rođena Mohorić koji su imali ukupno osmero djece, dvije kćeri i šestoricu sinova. Rastao je u blizini svetišta Majke Milosti na Trsatu, u obitelji koja je snažno živjela svoju vjeru. Majka je bila krojačica, a otac je bio radnik u tvornici za preradu drva. Vjekoslav je pohađao najprije osnovnu školu u Orehovici, a od petog razreda išao je u školu u Rijeci, do koje je morao svakoga dana prehodati pet kilometara.
Već je tada volio ići u crkvu, a osobito franjevcima na Trsat. Zornice na Trsatu nije propuštao. Tako se u vjerničkoj obitelji u kojoj se zajednički molilo i u susretima s franjevcima na Trsatu rodilo zvanje, te je Vjekoslav pošao u franjevačko sjemenište, a 24. kolovoza 1958. stupio je u franjevački novicijat. Sljedeće godine, 25. kolovoza, položio je prve redovničke zavjete, 17. rujna 1965. godine i svečane zavjete. U Redu Manje braće dobiva ime Zvjezdan. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1967. godine u Zagrebu.
Već sljedeće godine nalazi se u Innsbrucku na poslijediplomskom studiju teologije, a potom odlazi u Pariz gdje je 1971. doktorirao teologiju. Po završetku poslijediplomskoga studija namješten je na Trsatu gdje se tada nalazilo Franjevačko učilište te je ondje predavao liturgijske kolegije, a istodobno je predavao i na Institutu za teološku kulturu laika. Nakon toga, 1977. godine, premješten je u Karlovac, gdje je bio župni vikar, a već sljedeće godine u Novi Sad gdje je kratko vrijeme djelovao kao vjeroučitelj i duhovnik Franjevačkoga svjetovnog reda među Hrvatima.
Već godine 1978. nalazi se u Osijeku kao vikar samostana i voditelj ministranata, a 1981. postaje i provincijski asistent Franjevačkoga svjetovnog reda. Prve seminare za evangelizaciju, te evangelizaciju i duhovnu obnovu, održao je godine 1980. U samostanu na zagrebačkom Kaptolu, kamo je premješten godine 1982. ostat će 15 godina i ostaviti neizbrisiv trag. I dalje je bio provincijski asistent Franjevačkoga svjetovnog reda, a postao je i vjeroučitelj studenata. Vodio je i mjesno bratstvo Franjevačkoga svjetovnog reda na Kaptolu, osnovao i vodio više molitvenih skupina, te bio duhovnik časnih sestara. Braća su ga godine 1994. izabrala za provincijskoga definitora, a tada je postao i nacionalni asistent Franjevačkoga svjetovnog reda.
Bile su to godine kad je, s padom socijalističkoga uređenja, sve više ljudi otkrivalo vjeru, pa se fra Zvjezdan osobito posvetio vođenju katekumena i njihovoj pripravi za sakramente kršćanske inicijacije. Njegov vjeronauk za odrasle mnogima je produbio poznavanje vjere. U doba Domovinskoga rata bio je duša molitava za mir koje su se održavale i kad su na snazi bile uzbune. Na osobiti je način promicao euharistijsku pobožnost i putem euharistijskih klanjanja. Kroz 15 godina provedenih u samostanu na Kaptolu ljudi su prepoznali u fra Zvjezdanu svećenika koji je htio saslušati, koji se znao uživjeti u njihove probleme i zajedno s njima moliti i tražiti rješenje. Neumorno je obilazio obitelji, osobito bolesnike i bio strpljiv ispovjednik. Mnogima se urezao u pamćenje smiješak kojim je pozdravljao svakoga.
U tom razdoblju intenzivira se i njegovo djelovanje oko evangelizacije i duhovne obnove osobito kroz seminare, a fra Zvjezdan ostaje i traženi voditelj duhovnih vježbi za svećenike, redovnike i redovnice te voditelj duhovnih obnova za laike.
U posljednjem razdoblju svojega života, od 1997. godine, fra Zvjezdan Linić osmišljava i vodi Kuću susreta Tabor uz franjevački samostan u Samoboru. Ponajviše njegovom zaslugom to mjesto postaje pravo utočište za sve ljude koji traže duhovnu pomoć, za sve koji su opterećeni bolestima i ostalim životnim trpljenjima, za sve koji traže, nekad i nesvjesno, Boga. Kao voditelj Kuće susreta Tabor, nastavlja i s objavljivanjem brojnih knjiga duhovne tematike, a ne prekida ni vođenje seminara za evangelizaciju i duhovnu obnovu, koje osobito početkom 21. stoljeća organizira i u velikim sportskim dvoranama u domovini i u svijetu.
U cijelom svome djelovanju fra Zvjezdan je znao naći i animirati brojne suradnike među vjernicima laicima, na koje se mogao osloniti i prilikom organizacije najvećih duhovnih događaja. Sa suradnicima se redovito sastajao i u Kući susreta Tabor na zajedničkoj molitvi Časoslova koju je uvijek i svuda strpljivo i ustrajno promicao, ali i u zajedničkom euharistijskome klanjanju.
U proljeće 2013. godine, dok je vodio trodnevnicu u župi sv. Leopolda Mandića u Zagrebu, postalo je jasno da boluje od teške bolesti, no on nije dozvolio da ga ta bolest udalji od vjernoga služenja Gospodinu kojemu je posvetio sav svoj život. Dokle god mu je to bilo moguće, nastavio je s vođenjem seminara u Kući susreta Tabor, često i uz pomoć svoje braće franjevaca i ostalih svećenika. Umro je rano ujutro, 7. prosinca, u trodnevnici Blažene Djevice Marije Bezgrešne koju je s ljubavlju častio.
