Prije toga ona poziva cijelu zajednicu pripadnika Božjega naroda koji se nalaze u Perzijskom carstvu na molitvu i tako se prvi put očituje kao voditeljica što je važno u njezinu osobnu razvoju. Još uvijek su u progonstvu, nisu na svome, još uvijek su izvan domovine te čine dijasporu – raseljeni su. Estera ih poziva na post jer prijeti velika nevolja. Post ovdje dobiva oba značenja. S jedne je strane izraz tuge i jada, straha pred prijetnjom koja dolazi. S druge strane post je priprava za akciju koja dolazi, spremanje za aktivnost. „I ja ću postiti“ (Est 4,16) veli Estera, naznačujući kako počinje njezino pripremanje za odlučni zagovornički čin.
Pravo stanje duše
Kraljičina molitva u četvrtom poglavlju Knjige Esterine vezana je uz jedan redak Hebrejske Biblije a ostali – iz grčkoga izvornika – označeni su slovima. (U Šarićevu izdanju koje drugačije broji, ova se molitva nalazi u E 3-19). Estera nam je kao moliteljica dragocjena jer pripada među one biblijske ljude koji pred svojim Bogom otvoreno iznose pravo stanje svoje duše. Bitno je obilježje biblijske molitve reći istinu svojemu Gospodinu, jer pred njim stvarno čovjek ne mora ništa skrivati i pred njim jedinim i ne može ništa sakriti. Bog gleda u dubinu moje duše. „Znaš Gospodine tjeskobu moju“ izriče Estera u molitvi vrlo negativan i težak osjećaj, ali pred Bogom ga smije izreći (Est 4,17v). Traži oslobođenje od onoga što je sputava, što joj ne da naprijed. „Oslobodi me od mojega straha“ moli ona (4,17z).
Bitna karakteristika molitve jest „izliti dušu svoju“ (1 Sam 1,15) – kako svoju molitvu opisuje druga biblijska žena, majka Samuelova. Svoje unutarnje stanje očito nikome nije mogla priopćiti, ništa nije govorila, ali onda se čaša prelijeva i pred Bogom sve otvoreno iznosi u molitvi. Slično Estera u molitvu ne ulazi samo riječju, izvršavajući naređenu formu i propis, nego svom svojom dušom, s realnim stanjem svojega srca. Bogu svome jasno kaže u kakvu se stanju nalazi: Premda je na kraljevskome prijestolju, nemoćna je. Sama ostade (Est 4,17l.t). Mordokaj traži „zauzmi se nas“, a ona zna da perzijski zakon zabranjuje da bilo što pokrene, ako joj kralj to prije ne dopusti i ne pozove je. Stoga je prvo odbila zauzeti se, braneći se, pa sada i u molitvi jasno govori kako se osjeća potpuno sama.
Estera će dva put istaknuti svoju ostavljenost koja nas vraća na početke Svetoga pisma, na temeljno iskustvo čovjeka kao Božjega stvorenja – čovjeka koji doživljava samoću, a nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18). Estera to živo osjeća u svojoj egzistencijalnoj samoći te pred Bogom svojim nalazi onu zadnju utjehu govoreći: „Nemam nikoga, jedino si Ti ostao“.
Ima ljudi kod kojih jednostavno računamo na njihovu potporu i razumijevanje, a onda se dogodi da nas ne razumiju i ostavljaju nas same. I ne ulazeći u to tko je kriv i zašto je to tako, poznajemo tu činjenicu našega života; to nam se događa. Mudra biblijska žena Estera rješava problem jednostavno, govoreći Bogu: „Gospodine situacija je takva i jedino si ti ostao“. Teški su i blagoslovljeni takvi trenuci. Zacijelo je po svojoj naravi takvo i iskustvo Krista u pustinji. On se odvaja se od svih i od svega kako bi se samo s Ocem nebeskim družio, kako bi se samo na Oca oslonio.
Esterina teološka dubina
Esterin pogled na Boga ključan je za teologiju cijele knjige. Zna ona: Bog je kralj – „kralj naš“ s punim značenjem izgovara to ona koja je kraljica (14,17l). „Ti si Gospodine kralj, u tebi je izvor svakoga gospodstva“, reći će ona (17r). I Esterina kakva-takva kraljevska vlast, i dalekosežna vlast kralja Ahasvera, koji vlada cijelom Perzijom od Indije do Afrike, dolaze od Boga. Estera u Bogu vidi kralja koji vlada ne samo u zemaljskoj sferi, kao onaj od koga je svako gospodstvo na zemlji, nego u molitvi veli: „Ti si kralj bogova“ (17r).
Mudro i hrabro Estera u molitvi otkriva kako se u pozadini krije teološki razlog. Ne samo da su ih tuđinski gospodari zasužnjili i drže ih izvan domovine, nego se sada odlučuju na to da ih potpuno istrijebe, unište i zatru (Est 3,13; 7,4). Riječ je o prvom realnom antisemitskom progonu koji biblijska povijest pamti. Samo zato što su pripadnici Božjega naroda, osuđeni su na propast. Estera prepoznaje: „evo to je sada odluka njihova, da svoje bogove nametnu tebi“. Digli su se ne samo protiv njih kao naroda, nego protiv Božjega Zakona, Božje odredbe i protiv Božjega hrama (17o).
Znano nam je kako se i u najnovije doba glavne bitke ipak vode na ideološkomu polju. U naše se vrijeme to opet osjetilo kada je govor o spolnom ili zdravstvenom odgoju, a treba precizno ponoviti da zdravstveni odgoj postoji u Hrvatskoj od prvoga dana Hrvatske države, jer je u nastavnom programu predmet koji se zove tjelesna i zdravstvena kultura pa ako ljudi ne rade svoj posao, neka tako kažu, a neka ne zavaravaju i nameću svoje ideje svima. Uvijek je tako bilo da se misao čovjekova prvo treba riješiti, a potom dolaze djela.
Estera moli u realnoj opasnosti. Njezina je molitva vrijedna jer se moliteljica Estera ne zaustavlja na samoj sebi, na svojemu dvorskome životu i na egoističnim intrigama, nego gleda na cjelinu prilika u kojima se nalazi Božji narod i realno vidi prijetnju. Lako nam se, naime, dogodi da u nekoj „teološkoj sitničavosti“ jednostavno ispuštamo iz vida egzistencijalne prilike cijele Crkve i naroda u kojemu živimo. Estera nas vraća na to da pogledamo kako realno stvari stoje. Štoviše Knjiga Esterina izvrsno pokazuje kako opaki pothvat koji ide za tim da pobije čitav Božji narod počiva na osobnoj zamjerci, na povrijeđenoj taštini jednoga čovjeka – Hamana, koga je, eto, uvrijedilo što mu nije iskazana gesta počasti koja mu pripada. Kako je to često i u našem svijetu da se bitne odluke donose na temelju vlastite taštine! Ratovi se pokreću zbog toga, ljude se masovno ubija, uništavaju se životi, a samo zbog nečijega osobnoga izopačenoga hira i ludosti.
Esterin nam je lik važan jer je i ona jedna od starozavjetnih slika i najava hrabre biblijske novozavjetne žene, Majke Božje Marije. Estera se naime u molitvi pred Bogom izravno označava i definira „Ja sam tvoja službenica“ (4,17x.y). Kraljica samu sebe gleda kao sluškinju u Božjoj službi, izričući to dva puta u svojoj molitvi. Još nam je draže u njezinoj molitvi čitati nešto što je dobro poznato i ulazi u ključni novozavjetni tekst. „Gospodine, tebi je poznato. Ti sve znaš…“ govori Estera u molitvi (17u). Odmah osjećamo u tome izravnu najavu Petrovih riječi koji će u čuvenoj zgodi pred Isusom jasno reći „Gospodine, ti znaš, tebi je sve poznato“ (Iv 21,17). Tolika je snaga drevne starozavjetne Esterine molitve! U njezinoj je molitvi poziv je na otvaranje očiju za bitne stvari i priprava da nešto poduzmemo.
Zagovornica prvo pred Bogom
Estera ulazi u biblijsku povijest kao zagovornica pred kraljem. Doista, svojim nastupom i zauzimanjem kod kralja Ahasvera spasila je narod od smišljene osude. Uočavamo međutim važnu činjenicu u ovoj molitvi: prije nego što odlazi pred kralja, Estera je zagovornica pred Bogom. To je snaga biblijske duhovnosti. Prije nego što se dadne na vrijedne poslove i na apostolske zadaće, Božji je čovjek ponajprije molitelj i zagovornik za svoj narod pred Bogom.
U svojoj molitvi Estera nam otkriva svoj razvojni put. Od djetinjstva je slušala je o tome kako je Bog izabrao svoj narod i o tome kako je Bog svoja obećanja izvršio (Est 4,17m). Bitan je dio svake naše molitve anamneza: Sjećamo se što je Bog učinio, kako je izabrao i kako je vjeran. Kada je nešto obećao, to je i izvršio. Premda Estera odrasta u poganskomu carstvu, premda je postavljena na prijestolje gdje još uvijek taji i ne priznanje svoju pripadnost Bogu, ona je itekako imala pravi religijski odgoj. Ovdje je potvrda i takoreći božanska zahvalnost svemu nastojanju oko zdrave vjerske pouka. Znamo danas kako je tipičan oblik zlostavljanja djece kada im se ne pruži zdrava, realna, utemeljena spoznaja Boga te se čovjek dođe i na visokoj poziciji, a kaže da Bog možda postoji, a možda ne postoji. Kobno je to zlostavljanje i propust roditelja, propust starije generacije koja ga je odgajala!
Estera nam u molitvi otkriva intimu svoga srca. Premda je kraljica, jasno kaže da od svega njezina dostojanstva nema nikakve radosti. „Ti si mi Gospodine jedino veselje bio“ (Est 4,17y). Pokazuje se divna duša koju smijemo u moderno vrijeme uzeti kao uzor za djevičanstvo i Bogu posvećeni život: „Moje veselje, ono što ispunja moje srce, ti si Gospodine“. Čisto srce nije prazno srce!
Snaga Esterina u tome je što u molitvi nastupa kao zagovornica i posrednica koja se svrstava zajedno s narodom. Ona sama mogla je dobro proći, jer je bila na dvoru. Mogla se prikriti i izvući da njoj ne bude ništa. Ali ne! Ona ide tako daleko da se svrstava u red grješnika i izriče hrabar teološki uvid: „Gospodine, mi smo se počeli klanjati njihovim bogovima i zato nas je ovo snašlo“ (Est 4,17n). U našoj se domovini ne čuje hrabrih teoloških izjava o tome da užasne stvari koje su nam se događale u nedavnoj povijesti dođoše zbog naših grijeha. Nisu se zacijelo zbile samo zbog toga što smo mi pogrješno postupali, nego je u pitanju velika zloća drugih, ipak teološka je mudrost ispitati i uvidjeti koliko smo mi zgriješili, mi smo krivo činili pa nam se dogodilo da nas napadnu, još prije toga da zavlada komunizam…. Takav je pogled u Svetom pismu prisutan i pozvani smo pred Bogom živom savjesti pregledati i uvidjeti jesmo li i što pogrešno poduzeli.
Estera, žena koja se svrstava se u red zajedno sa svima, priznaje i svoju odgovornost, ne moli samo za sebe, nego ona zagovara sve. Njezin molitva vraća u životnu realnost i nije nekakav pobožan skok u zamišljeni svijet, nekakvo odvajanje i bijeg k Bogu koji bi „ružni svijet“ ostavio po strani. Estera je konkretna moliteljica. Uočava teološku pozadinu nevolje i traži: „Gospodine ti mi daj hrabrost!“ (Est 4,17r) Osjećam strah, ti me ohrabri! I potom: „ti stavi pravu riječ u moja usta!“ (17s). Estera očito već ima plan i sprema se stupiti pred kralja pa stoga posve konkretno moli od Boga da joj on podari prave riječi. Koliko god mi kritizirali puku prošnju pred Bogom, odlika prave molitve jest i konkretnost: molim ono što hoću i što mi je potrebno.
Ovakva Esterina molba osim toga velika je i važna u Sv. pismu jer se vraća na izvornu definiciju proročke službe, zapisane unutar Ponovljenoga zakona. „Ja ću proroku staviti svoju riječ u usta“ (Pnz 18,18). To je prva zadaća biblijskoga proroka: dopustiti Bogu da mu svoje riječi stavi u usta. Estera se, eto, svojom molitvom uzdiže na vrlo visoku razinu tražeći od Gospodina: „Ti stavi svoju riječ u moja usta!“
usp. Estera – siroče i kraljica
