Prešao je 20 000 km, zadržavajući se pritom u nekim svetištima, osobito u Svetoj Zemlji gdje je bio 3 mjeseca. Alban je na put pošao 17. rujna 2013. iz Lurda: „Otišao sam na hodočašće u Santiago de Compostelu, jer sam onda nešto tražio u sebi. Ja sam otišao tamo i mislio sam da će mi to biti kraj hodočašća. Bio sam vlasnik restorana u Lurdu. Radio sam 14 sati dnevno. Bio sam vjernik, ali nisam prakticirao vjeru. Osjećao sam veliku prazninu u sebi. Pitao sam se, zašto živim takvim životom, pomišljao sam i na samoubojstvo. Osjetio sam potrebu za razgovorom i u Lurdu sam naišao na jednog franjevca koji mi je dao Bibliju. I kad sam otvorio Bibliju, naišao sam na odlomak koji kaže da ako želiš nasljedovati Krista moraš sve ostaviti. Rekao sam sebi da to moram učiniti.
I sve sam prodao, sav prihod sam dao samostanima i otišao sam na hodočašće samo sa hodočasničkim štapom i Biblijom. U počecima nisam mogao više od 15 do 20 kilometara pješačiti. To je za mene u početku bio Križni put. Kilogrami su brzo nestajali.
Pošao sam bez novaca i bilo mi je teško tražiti od ljudi hranu i prenoćište. Više puta sam osjećao kao da sam sam, kao da nitko ne misli na mene, i to mi je bilo vrlo teško. Pomišljao sam da trebam odustati. Snagu za dalje našao sam u Svetom pismu“, kazao je mladi hodočasnik te dodao da mu se čini da u Santiago više idu skupine, tako da je teže biti sam tijekom hodočašća: „I kad sam došao do Santiaga, osjećao sam da je potrebno ići još dalje, duhovno dalje prema Bogu. Pošao sam prema Fatimi, tako da je drugo svetište bila Fatima. Poslije sam prešao cijelu Španjolsku i došao u Italiju. U Rimu sam imao milost susresti svetoga Oca. Od Rima sam se uputio prema jugu Italije. Poslije sam brodom prešao u Grčku, pa sam opet pješačio, cijelu grčku obalu.
Išao sam dalje obalom do Turske, onda brodom do Cipra i od Cipra trajektom do Egipta. Išao sam u Aleksandriju, pa sve do Kaira, i do brda Sinaja. Onda sam prešao sinajsku pustinju, 25 dana sam pješačio kroz pustinju. Došao sam u Svetu zemlju gdje sam ostao 3 mjeseca. Tu sam shvatio da, kad čovjek dođe do Jeruzalema, doživi nešto u srcu. Shvatio sam da nisam došao zbog Jeruzalema, nego trebam ići do nebeskog Jeruzalema. Nisam hodočasnik koji ide od mjesta do mjesta, ja sam sada hodočasnik za Boga. I tamo sam shvatio da bojazan ne ide skupa s vjerom. I shvatio sam da je naš stvarni putokaz Evanđelje. Tu su mi se vjera i ufanje u Gospodina potpuno umnožile. Tu sam odlučio da idem dalje preko Sirije. vratio sam se preko Turske, ponovno Grčka, Italija“. Kada je došao do sjeverne Italije mnogi su mu govorili da ode u Međugorje: „Mogu reći da mi je otac nebeski Otac, a majka Gospa, i da ja vjerujem u njih. Kad sam došao do Padove, odlučio sam ići u Međugorje. Prošao sam Sloveniju, Hrvatsku. Samo su četiri svetišta koja sam obišao gdje sam nešto posebno osjetio, gdje su mi suze potekle. Međugorje je jedno od tih svetišta. U Međugorju sam naišao na ljude koji mole srcem. Tu sam osjetio mir, na koji nisam naišao u drugim mjestima.
Živim u Lurdu i tamo sam čuo hodočasnike koji govore o Međugorju. Čovjeku je prije svega važna nada, ja sam propješačio s velikom nadom i ufanjem i u čovjeka i u Boga. I kad ostajem neki put kod ljudi ili po župama, ja njima darujem svoje iskustvo. Moje iskustvo je i za njih kao znak nade. Sada je moje hodočašće sasvim drugačije nego u početku. Svi župnici u Italiji su mi kazali da moram svjedočiti. Od Lurda do Jeruzalema sam hodočastio najviše za sebe, a od Jeruzalema do Međugorja darujem drugima svoja iskustva. Htio bih ući u neku redovničku zajednicu. Upoznao sam neke salezijance i rado bih otišao k njima. Potrebno nam je otvoriti naša srca, za mene je jedna rečenica vrlo važna: Bogu ništa nije nemoguće. Ako hodočastiš za Boga, sve će ti biti moguće u životu. Samo Oca upitaj ono što ti je potrebno“, kazao je Alban u programu radiopostaje „Mir“ Međugorje,
