Riječ je o popisu datiranom 2. travnja 1599. Popis donosi nazive šest župa koje su služene iz samostana u Zaostrogu. Sve su to bile veoma prostrane župe, a braća iz samostana vodili su pastoralnu skrb o području od mora pa sve do Mostara i njegove okolice. Evo imena tih župa: „Lapčanj, Podjezerje, Nadjezerje ili Međujezerje (sve tri u današnjoj Dalmaciji) te Veljaci, Čitluk (Gabela) i Međugorje. Iz Veljaka su služena brojna sela, kako u Dalmaciji, tako i u Hercegovini (primjerice: Orahovlje, Kruševo sve do Rastoka, Vojnići, Klobuk, Tihaljina, Šiljegovišta, Utvica, Proboj, Grljevići). Kao naselja u međugorskoj župi spominju se i Bijača, Hardomilje i Ljubuški. Zanimljivo je da u to vrijeme ljubuško područje nije bilo dio župe Veljaci, nego župe Međugorje! Nije jasno odakle je služeno mostarskpodručje: možda iz Čitluka kod Gabele? Svakako je iz te župe služen čapljinski kraj. Svaka od navedenih župa imala je po jednog svećenika (župnika), jedino je Gabela imala dvojicu svećenika (župnika i kapelana).
Zašto se župa naziva Međugorje? Zacijelo zbog toga što je franjevac (ili više njih) zaostroškog samostana koji je opsluživao područje Broćna i Nahije imao neku kućicu u Međugorju - ili se tu barem povremeno zadržavao. Naime, poznato je da u to vrijeme franjevci nisu imali trajnih prebivališta, nego su hodali od mjesta do mjesta i slavili sakramente sa svojim vjernicima. Takvo se stanje zadržalo kroz više desetljeća, sve do osnutka samostalnoga bosanskoga apostolskog vikarijata. Župnici su lutali od sela do sela, sa zavežljajem na ramenima (parochi peregrinantes - župnici hodavci), obilazeći potajno svoje vjernike, uvijek u smrtnoj opasnosti od turskih silnika. Tako bosanski provincijal Olovčić bilježi 1623. da je od navedenih župa jedino župa Gabela imala „kapelu“, što zapravo označuje župnu kuću, u kojoj se nalazila i kapelica. Ostali su župnici prema potrebi, uglavnom o nedjelji i blagdanima, izlazili na konjima ili samo sa štapom i torbom te „s velikim trudom i strpljivošću išli naokolo od sela do sela, noću i danju tražeći da poprave i ozdrave, što je jadno, slabo i palo“.
Svakako valja spomenuti popis župa iz 1599. Od iznimne je to važnosti, jer se ime Međugorje prvi put spominje upravo te godine. Stoga godinu 1599. možemo smatrati „rođendanom“ Međugorja - kao, uostalom, i nekih drugih naselja.
Kasnije je prostor današnje međugorske župe dio površinom prevelike župe Brotnjo. Ta je župa sjedišta imala u raznim selima, jer franjevci, siromašni i neprestano progonjeni od Turaka, nisu mogli imati pravih župnih kuća, nego su se snalazili kako su mogli. Najčešće su obilazili od sela do sela, boravili kod svojih župljana i krišom slavili svete Mise i obavljali sakramente. Od sredine 18. stoljeća zasigurno znamo da je sjedište broćanske župe bilo u selu Gradnićima. Župa je prostorom više sličila nekoj biskupiji nego župi – kako zapisa nekadašnji broćanski župnik fra Petar Bakula. Obuhvaćala je prostor čitavoga Brotnja, kao i čapljinski i gabeoski kraj. Poslije se odcijepila Gabela sa Čapljinom (1854.), a deset godina kasnije i Gornje Brotnjo sa sjedištem u Čerinu (1864.). Župa Međugorje osamostalila se 1892. godine.
Osamostaljenje župe Međugorje
Godine 1892. ondašnji je mostarsko-duvanjski biskup fra Paškal Buconjić odcijepio župu Međugorje od matične župe Brotnjo-Gradnići i proglasio je samostalnom. Međugorska je župa tijekom gotovo stotinu godina živjela životom ni po čem različitim od ostalih župa u blizini. Duhovni je rast bio zamjetan, članova Trećega franjevačkog reda bilo je veoma mnogo. S druge strane, u župi je bilo nutarnjih nesuglasica koje su kočile napredak. Upravo je zbog toga teško išlo s izgradnjom nove crkve. Župljani su živjeli teško: radilo se puno, od jutra do noći, zarađivalo malo. Društveni sustavibu kojima je živjelo pučanstvo Hercegovine nisu nikada bili naklonjeni hrvatskom narodu. Svi su uglavnom gledali kako im oduzeti i ono što im pripada. Malo tko je nastojao unaprijediti ovaj kraj. Oduševljenje zbog stvaranja vlastite države 1941. godine bilo je kratkotrajno, onoliko koliko je trajao rat (do 1945.) i završilo katastrofalno: brojni mladi životi utrnuti su tijekom rata, a još više njih po okončanju rata i nakon predaje oružja, počevši od Blajburškog polja u Austriji, a završavajući na bezbrojnim poznatim i nepoznatim stratištima.
Župa Međugorje u posljednjim je godinama, međutim, postala ne samo najpoznatija župa u Hercegovini i u hrvatskom narodu, nego i u čitavom svijetu. Naime, u lipnju 1981. godine nekolicina djece iz sela Bijakovića, župa Međugorje, počela je tvrditi da im se ukazuje Blažena Djevica Marija – Gospa. U svome iskazu nisu posustali do danas, unatoč raznim sumnjičenjima, izrugivanjima, pa čak i maltretiranjima komunističke policije. U Međugorje otada dolaze stotine tisuća hodočasnika svake godine, a do sada ih je bilo nekoliko desetaka milijuna. Međugorje je postalo jedno od najvećih molitvenih središta u svijetu. Župu Međugorje danas tvori pet sela: Međugorje, Bijakovići, Vionica, Šurmanci i Miletina (u dekretu o osnutku župe iz 1892. Miletina se uopće ne spominje, nego je očigledno bila ubrojena u selo Međugorje). Župa je kanonski utemeljena 1. svibnja 1892. dekretom mostarsko-duvanjskog biskupa fra Paškala Buconjića. Kao razlog osnutka te nove župe biskup navodi višegodišnje molbe vjernika s toga područja, koji su svoje molbe temeljili na prevelikoj udaljenosti od sjedišta njihove dotadašnje župe Brotnjo u Gradnićima, kao i sve veći broj katoličkih vjernika u selima koja su za sebe tražila novu župu.
Župna kuća
Prva župna kuća u Međugorju sagrađena je 1892. godine. Bila je «ogromna i ukusna», a sagrađena je uz pomoć biskupa fra Paškala Buconjića i vjernika međugorske župe. Gradnju su vodili ondašnji gradnićki župnik fra Pavo Petrović i njegov pomoćnik fra Pio Knezović-Bago. Kuću su iznutra uredili i osposobili za udobno stanovanje župnik fra Mijo Rubić (1894./95.) i njegov nasljednik fra Nikola Šimović (1895.-1899.). Kuća za stanovanje bila je dakle gotova svakako prije nego je biskup Buconjić 1892. izdao dekret o osnutku nove župe. Ta je župna kuća, tijekom desetljeća dakako preuređivana, u službi sve do naših dana. Potpuno je preuređena 1961. godine, kada je u prizemlju uređena kapelica (veličine 13 x 5 m), koja je privremeno (do izgradnje nove župne crkve 1969.) služila kao crkva. Nova župna kuća uređena je u najnovije vrijeme, sukladna naraslim potrebama vezanim za povećanje župnog osoblja. U najnovije vrijeme sagrađena je nova velika rezidencija u kojoj borave svećenici na službi u Međugorju.
Župna crkva
Prvu je župnu crkvu „izvanrednom zauzetošću, trudom i požrtvovnošću a s izdašnom podporom vjernoga puka“ sagradio župnik fra Nikola Šimović 1896./97. godine. Ta je crkva, međutim, uskoro postala ruševna, pa je valjalo misliti na izgradnju nove crkve. Plan za novu crkvu načinio je poznati arhitekt Stjepan Podhorsky. Pripreme za izgradnju započele su već 1925., a kopanjem temelja započelo se u lipnju 1935., nakon čega su podignuti vanjski zidovi u visinu od oko 3 metra. Na tome se stalo. Razlozi su bili: nesloga župljana oko lokacije izgradnje nove crkve, ratne i poratne neprilike, siromaštvo. Tako je crkva, danas u čitavom svijetu poznata međugorska župna crkva, dovršena tek u poratnim godinama, od 1966. do 1969. godine. Crkva je blagoslovljena 19. siječnja 1969., nakon čega se nastavilo s finim radovima na crkvi i osobito u njezinoj ponutrici.
U župi postoje i tri podružne crkve: u Vionici, Miletini i Šurmancima.
Križ na Križevcu
U povodu 1900. obljetnice Kristove smrti i uskrsnuća (33. – 1933.) na brdu Šipovcu je župnik fra Bernardin Smoljan sa župljanima podigao veliki betonski križ po kojem se onda brdo prozvalo Križevac. Bilo je to početkom 1934. godine. Križ otada dominira nad čitavim Brotnjom, a od početka ukazanja postao je poznat u čitavome svijetu.
Broj vjernika
Župa Međugorje u godini osnutka (1892.) imala je 1660 žitelja. Kasnije je taj broj neprestano rastao: godine 1902. župa je već imala 2121 žitelja, a 1933. u župi Međugorje je u 418 katoličkih kuća živjelo 4504 vjernika. Neposredno pred početak drugoga svjetskog rata župa je dosegnula svoj vrhunac: 1940. imala je 4176 župljana. Rat je odnio brojne žrtve iz međugorske župe, tako da je broj vjernika u 1964. godini bio za gotovo 1000 manji: tada je u međugorskoj župni bilo tek 3202 vjernika. Kasnije se broj žitelja smanjivao, na što je dakako najviše utjecalo odseljavanje s područja župe, kao i smanjeni natalitet. Župa je 1975. godine imala 2924 katolička žitelja koji su živjeli u 551 obitelji. Godine 1986. u župi u 560 obitelji živi 2630 katolika. A, 1991. tu živi 3142 žitelja – iz čega je vidljivo da su Gospina ukazanja pozitivno djelovala na demografsku sliku župe, jer se župljani više nisu iseljavali, budući da su dovoljno posla nalazili kod kuće, uglavnom dočekujući hodočasnike. Godine 2005. bilo je 4287 vjernika.
