U jednoj takvoj beskrajnoj i bezgraničnoj darovitosti, mogu biti kao i svaki čovjek, svjedokom, da sve ono što je izvan Boga i njegove volje, je uzaludno, osamljeno i velika nepoznanica.
Ono, što se trenutačno u meni događa, dinamika je božanskoga s ljudskim, gdje me, ako potpuno uzljubim Oca, nikada neće ostaviti sama i nedorečena. Što više, daje mi se predokus onoga, što će jednom za mene postati punina u Bogu.
Ovako shvaćena radost, koja me, dok promišljam s Njim ispunja, istovremeno i pogađa cijelo moje biće i čini ga novim.
U spoznaji da sam prihvaćen od Boga, u mene se snažno urezuje lik Osobe koja me od svih, prva prihvatila i ljubila.
I još uvijek me ljubi. Bog od mene ne traži ništa previše.
Ustvari, On ni ne traži ništa od mene, već me poziva da pronađem svoj smisao života i sreću kojoj je on pravi izvor. Poziva me bez prisile, da postanem sličan njemu; želi me učiniti takvim, koji će drugima donositi svoju radost i sam u tome biti radostan i sretan.
Ja trebam Boga.
I dokle ga god svaki put iznova budem tražio, On će mi odgovoriti Ljubavlju i učiniti me sretnim.
A da bih se to moglo ostvariti, Bog treba mene.