Shakespeare je veći dio karijere proveo u Londonu gdje su bila kazališta, dok je njegova obitelj živjela u Stratford-on-Avonu. Tijekom kuge 1606., imao je sreće preživjeti jer je njegova domaćica umrla od kuge, međutim supruga i dvije odrasle kćeri bile su na sigurnom na selu u Warwickshireu.
S druge strane Newton se nikada nije ženio niti imao djecu. Preživio je kugu 1665. i 1666. na imanju svoje obitelji na istoku Engleske, a većinu svog odraslog života proveo je kao suradnik na Sveučilištu Cambridge, gdje je fakultet davao hranu i nudio sigurnost.
Povratak u prošlost
Za izbijanja zaraznih bolesti oni koji imaju obitelj i djecu "malo je vjerojatno da će imati vremena napisati Kralja Leara kao Shakespeare ili razviti teoriju optike kao Newton".
Pandemija opet pokazuje nejednakosti čak i dok političari insistiraju da "nije vrijeme za razgovor o bilo čemu osim o neposrednoj krizi", piše internet magazin theatlantic.com.
Lakši je rad od kuće ako vam je posao takav da imate "kravatu oko vrata"; zaposlenici s većim plaćama i naknadama bit će bolje zaštićeni. Također, samoizolacija u prostranoj kući samca lakša je od skučenog stana u kojoj borave i djeca...
Nažalost, jedan od najupečatljivijih učinaka koronavirusa bit će "povratak mnogih bračnih parova s djecom u 1950-e", kada je muško radilo, a žensko se brinulo o kući i djeci. Tako će ženska neovisnost biti tiha žrtva pandemije.
Sigurnije od bolesti, nesigurnija budućnost
Kao fizička bolest, čini se da koronavirus manje pogađa žene. Ali proteklih dana razgovor o pandemiji se proširio: Ne živimo samo kroz javno zdravstvenu krizu, već i onu ekonomsku. Kako je normalan život obustavljen na tri mjeseca ili više, gubitak posla je neizbježan. U isto vrijeme, zatvaranje škola i izolacija domaćinstava premještaju rad brige o djeci iz plaćenog gospodarstva - vrtića, škola, produženog boravka - na neplaćeno.
Tako koronavirus uništava "prešutni dogovor" generacija muškaraca i žena u obiteljima gdje postoje dvije plaće: Oboje možemo raditi, jer netko drugi brine o našoj djeci. Sada će, umjesto toga, parovi morati odlučiti koji od njih će raditi, a tko čuvati djecu.
Na individualnoj razini odabir mnogih parova u narednih nekoliko mjeseci će imati savršen ekonomski smisao, ostat će raditi onaj tko ima veću plaću, obično muškarci.
S druge strane postavljaju se pitanja što trebaju pacijenti s pandemijom? Paziti. Što trebaju samoizolirajuće starije osobe? Paziti. Što trebaju djeca koja su kući? Paziti.
Većina tih osoba će "pasti" na brigu žena i to "neplaćeno".
Poslodavci će zadržavati na plaći muškarce da rade od kuće radije nego žene koje imaju djecu. Također, prema podacima britanske vlade, prije izbijanja epidemije, 40 posto zaposlenih žena radi sa skraćenim radnim vremenom u usporedbi sa samo 13 posto muškaraca. Sama ta brojka je dovoljan pokazatelj o fleksibilnosti radnika...
Nažalost, u tom kontekstu poslovi žena se smatraju "manjim prioritetom" kada dođe do poremećaja na tržištu rada, to jest otpuštanja.
"Posebni poremećaj", tojest pandemija koronavirus mogao bi trajati mjesecima. Zarade milijuna žena se više nikada neće popraviti, niti za njihovih života.
Iz svega nabrojanog čini se kako će "usputna" žrtva koronavirusa biti i feminizam..., piše Nedjelja.ba
