I to je dobro. Ali kad dođemo u situaciju da taj križ prestane biti samo ukras ili puki znak a postane dio naše konkretne životne stvarnosti, kad se taj križ otjelovi u našemu životu, onda to ide puno teže. Kad križ postane naša životna stvarnost uobličena u bolest, neuspjeh, gubitak, ostavljenost, neku tragediju ili iznenadnu smrt, razočaranje nad bračnim drugom, djecom, zajednicom, kolegama, poslom…, onda nemamo toliku potrebu pokazivati ga, dičiti se njime, mahati njime. Postajemo tada tiši, lišeni buke, zabavljeni sami sobom, tražeći moguća rješenja.
Križ je samo zato tu da nas usmjeri na bitno, unutarnje, na snage koje su pohranjene u nama samima a darovane su nam kao mogućnosti prihvaćanja i preobrazbe. Nuka nas tražiti smisao životnoga križa izvan onoga vidljivog, onoga što je vani, bučno i napadno. Križ traži poštovanje i strahopoštovanje pred patnjom svojom i patnjom drugoga pokraj nas. Križ nas oplemenjuje i vraća nam naše ljudsko dostojanstvo. Jer križ može nositi samo čovjek. I samo prostori čovjekove duše mogu vidjeti smisao križa. I to s Bogom. U susretu sa svojim osobnim križevima, ma kakav god predznak imali, mi susrećemo i Isusa koji nas ne ostavlja same, nego nam otkriva nove mogućnosti. Ne ostavlja nas ni u zdravlju ni u bolesti.
Znamo da Isus nije ukinuo ni bolest ni smrt, nije obescijenio patnju ni križ. Istina, nije Isus patnji pjevao hvalospjeve, ali je prihvatio križ i ustrajao do kraja. Ostao je sam, razgoljen, od ljudi prezren, neshvaćen, poražen izložen pogledima znatiželjnika.Ako u svome životu doživimo samo nešto od ovoga, znat ćemo kako to boli iznutra. Vanjska bol nije ništa prema onoj unutarnjoj. Isus je i kroz nju prošao i oduzeo joj moć nasilja. Njegova smrt je najradikalnija promjena gledišta na naš život i naše križeve.
