Neki kršćani bi u duhu pseudomoderniteta (gledajući iz udobnosti pomodne svijesti) rado preskočili teologiju križa i objavili radosno svijetu kako za njih postoji još samo teologija uskrsnuća, a sve drugo pripada tami nekih prošlih vjekova. Čovjek bi se rado besplatno lišio patnje i trpljenja. Krista bi slijedili kad je zgodno, ali ne bi i kad je nezgodno. Vjerojatno bi većina nas jednako tako pozaspala u Getsemaniju, u noći muke, kao što su apostoli „ubili oko" dok se Gospodin znojio krvavim znojem. Drama im je promaknula, i to kakva drama! Drama kakve do tada svijet nije vidio!
Na brdu Tabor, potreseni prizorom Isusova preobraženja, apostoli su predložili Učitelju da se tu trajno zadrže, naprave sjenice i planduju u sjeni otvorenoga neba. Isus im je davao nagovještaje muke, onoga što se ima zbiti, ali oni bi uvijek to prečuli. Anticipirali su samo slavu, uspjeh, dolazak nečeg novog, opipljivog Kraljevstva. Nisu mogli razabrati drukčije vidike, da se kroz oblak tame može doći onkraj svega. Ni mi sami danas nismo svjesni što znače Isusove riječi: roditi se nanovo odozgor. Da je to rođenje po križu, po osobnom, vlastitom križu koji je ucijepljen u Kristov otkupiteljski križ. Sva ljudska muka bila bi besmislena patnja u vrtlozima povijesti, da je nije Isus vlastitom kalvarijom posvetio i pretvorio u snagu otkupljenja. Patnja svakog čovjeka ukoliko se podnosi s većom ili manjom mjerom ljubavi, iskupljuje njega samoga i druge ljude – ne po sebi i u sebi samoj, nego po pečatu Kristove otkupiteljske žrtve.
Bez teologije križa kao temelja kršćanske duhovnosti, samo kršćanstvo nije shvatljivo. Teologija uskrsnuća, novoga neba i nove zemlje, bila bi samo jedan u nizu mitova i utopija koje su se rađale kroz povijest, da bi olakšale tegobnu ljudsku egzistenciju – kad ne bi bilo teologije križa. Kršćanstvo bez Raspetoga je besmisleno, a Uskrsnuće ne bi imalo svoju unutarnju duhovnu logiku, ne bi se imalo iz čega roditi osim iz puke iluzije. Rađanje po križu može imati samo dva objašnjenja: za one koji su pod križom i koji gledaju u nevjerici, uskrsnuće može biti shvaćeno kao pokušaj bolom shrvanih da pronađu izlaz, pjesnički, filozofski, metaforički, samo da bude nekakav izlaz iz apsurdne boli koja smućuje duh i sluđuje um. Druga je perspektiva, onih koji su pod križem ali vjeruju, da se tako zastrašujući, užasavajući, nepojmljivi, apsurdni kraj Pravednika nad pravednicima, može jedino razumjeti unutar vizure unutarnjeg preokreta, kao rađanje novoga, ali rađanje koje je došlo u kauzalitetu žrtve čistoga jaganjca iz najčišće, bezuvjetne ljubavi!
Smrt kao konačni čin, iza kojeg nema više ničega, ostavila bi svijet u još crnjoj tami nego što je bio. Smrt koja ima posljednju riječ, bacila bi zastor na povijest čovječanstva, a ne bi se dogodilo nešto nečuveno kao što je čudo uskrsnuća iz mrtvih, čudo podizanja novoga života, iz kupelji patnje koja je svojom nelogičnošću htjela trijumfirati! Patnja kao kraj svega, bez vjere i ljubavi, zapravo je apsurd – apsurd kojeg čovjek ne prihvaća. Jedni odbijaju vjerovati jer im se čini da je apsurd nemoguće nadići tako apsurdnom smrti Raspetoga, a drugi vjeruju baš zato jer je apsurdno!
Više kolumni pronađite OVDJE
