Svako poopćavanje problema, želja i čežnji jest nepravedno. To se, međutim, događa u suvremenoj raspravi o ženi. Svjesni smo da je žena najdragocjenije biće čovječanstva. Kroz nju prolazi svaki čovjek ove zemlje, svako dijete nosi značajke majke na sebi, njezine boli, njezine radosti, njezina beznađa i depresije ili njezine perspektive, čežnje i ispunjenja. O tome kakva je majka ovisi kakvo će biti dijete. Najvažnije je pomoći upravo ženi, učiniti majku najsretnijom ženom, kako bismo imali sretno društvo.
No, istodobno doživljavamo da je žena neshvaćena. Muškarac nosi dužnosti javnog života. On ima u rukama moć, financije, ekonomiju, vojsku, policiju, politiku, školstvo, tehniku. Ta mu moć katkad daje oružje u ruke da se osjeća jakim, da postane grub, da traži od žene da mu služi. On je i fizički snažniji. Snaga je nešto što se može upotrijebiti na dobro i na zlo. Mnoge žene osjete to kao zlo i u braku i u obitelji. Nasilja, ratovi, ubijanja, masakri, terorizmi i fundamentalizmi ipak su plod muškarca. U takvom se društvu žena osjeća ugroženom, često poniženom, drugotnom i nepravedno zapostavljenom. Ona nije u moći izreći svoje želje, ostvariti svoje čežnje, obraniti se od nasilja i terora. Ona je osjetljiva, jer pod srcem nosi dijete, ona treba čuvati i to nemoćno biće, i treba zaštitu muškarca i društva. Zbog rađanja i odgoja djeteta žena je vezana za dom, često isključena iz javnog života, No, svi masovni mediji, mentalitet suvremenoga društva, politike i kulture uzdižu vrijednost javnog života, a obezvređuju tišinu roditeljskog doma, mukotrpan i nevidljiv danonoćni rad u obitelji. Žena je neprestano u dodiru sa životom, a muškarac s mrtvim svijetom. Život je delikatan, osjetljiv, često nemoćan i veoma ranjiv. Svijet je uredskih papira, tvorničkih proizvoda, političkih odluka, financijskih ugovora, mrtvi svijet muškog ambijenta jak, njemu se ne može nanijeti neko zlo, on se uvijek može popraviti, tako da se muškarac u tome svijetu osjeća sigurnim. Što može i stotinu rođene djece protiv jedne atomske bombe? To je nadmoć mrtvoga svijeta nad živim. Ali ona je prividna, jer život je neuništiv, on se mijenja ali ne umire, vječan je kao što je Bog vječan. No, varka nadmoćnosti mrtvoga svijeta može u muškarcu stvoriti osjećaj moći te stoga nasilja i terora. Tako se žena, iako čuvarica i stvarateljica života, može osjetiti ugrožena. A svaka ugroženost ponižava.
Svijetu je potrebno temeljito obraćenje. "Obratite se, jer kraljevstvo je Božje pred vratima", govorio je Isus. Kraljevstvo Božje jest vladavina života nad smrću, zdravlja nad bolešću, pravde nad nepravdom, povjerenja nad terorizmima i ratovima, mira nad ugroženošću, slobode nad porobljavanjem. Kraljevstvo je Božje zapravo trijumf života. Stoga je razumljivo da žene napunjaju crkve jer tamo se govori o kraljevstvu Božjem, tamo se kraljevstvo Božje u klici ostvaruje.
To se obraćenje mora uvijek činiti u susret ženi. To pak znači u susret životu, slobodi, pravdi i budućnosti. U biti – u susret Bogu. Treba ostvarivati mentalitet civilizacije ljubavi i kulture života. Tada će žena imati svoje prvo mjesto koje joj u društvu i pripada. Jer, najprije treba živjeti, a onda sve drugo stvarati. Stoga su sve konferencije, politički i drugi javni skupovi koji rade na unapređenju položaja žene, na uklanjanju nepravdi koje su tu stvorene, dobrodošli i dragocjeni. No, svako pretjerivanje u tome smjeru donosi samo novo zarobljavanje žene. Kad se u suvremenom radikalnom feminizmu govori da treba izjednačiti spolove, da treba navijestiti rat patrijarhalnome držanju muškaraca, da je pitanje spolnosti stvar čovjeka, rađanje djece odluka je žene, onda je jasno da ti zahtjevi proizlaze iz ženine ranjenosti, a ne iz objektivna stava koji bi donio poboljšanje ženina života. Jer, ne može žena biti sretna u tome da prestane biti žena. Kao što je muškarac nesretan ako nema potomstvo, tako je žena još nesretnija ako nema djece za koju živi, koju hrani svojim prsima i svojom ljubavlju, koja je nazivaju majkom i nad koju se ona naginje osjećajući kako je čitavo njezino srce i biće ispunjeno ljepotom dječjeg pogleda i dignutih ruku prema njoj. Osim toga, ima žena koje više vole raditi javne poslove nego ostati u kući. Njima to treba omogućiti, ali tako da pri tome ne moraju prestati biti majke, supruge i sretne žene. Ima drugih pak koje žele baš ostati u kući, ne žele javne poslove, ni posao izvan kuće, nego s djecom, koje osjećaju da je u kući njihovo kraljevstvo. Ne smije se onda omalovažavati želja jednih na račun drugih, nego takvima omogućiti da u kući imaju svoje radno mjesto, da tu imaju svoje dostojanstvo.
Pitanje žene veoma je delikatno, kao i pitanje muškaraca. Treba to rješavati na najsuptilniji način, uključujući čitavo društvo u taj posao reformi, traženje novog mentaliteta čovječanstva, novih međuljudskih odnosa i stvaranja novoga javnog mišljenja. Nema sretnog čovječanstva ako se usmjerimo protiv Boga i njegova svijeta, kao što nema sretnog čovjeka ako osjeća da je srdžba Božja nad njim. Muškarac treba u ženi majku, sestru, kćer, suprugu i u njoj sama sebe. Žena u muškarcu treba oca, supruga i svoje dijete, oslonac, zaštitu i ljubav, fizičku snagu kako bi njemu dala snagu ljubavi, povjerenja i duha. Neprijateljstvo će nas dokrajčiti, a pomirenje učiniti sretnima.
