Trudna, neudata Marija dobila bi u današnjemu društvu lakše dopuštenje za pobačaj negoli novu haljinu. Isto bi se dogodilo primjerice u nekoj nizozemskoj klinici s Papom, danas Sv. Ivanom Pavlom II., s njegovim staračkim bolestima i onemoćalošću. I njemu bi liječnici propisali bezbolnu eutanaziju, pogotovo ako bi se uz krevet okupili oni što priželjkuju ostavštinu umirućega. Svi su možda zaključivali; „siromašni Papa, kako se samo muči! Prikratite mu boli!“
Međutim, Sv. Ivan Pavao II. nije prestao biti prosvjednikom. Upravo to ga je činilo krunskim svjedokom osmišljena ljudskoga života s onu stranu svih socijalnih indikacija. U svojim bolesničkim kolicima propinjao je se i zadnjim atomima snage izgovarao riječi: J’accuse! Optužujem. Optuživao je Papa the brave new world, novi, vrli svijet o komu sanjaju ljepotani, manekeni, kozmetička industrija, športaši, olimpijci, reklame, veleplakati. Ne bijemo li izgubljenu bitku? Možda nije daleko dan kad će majka koja nosi i želi roditi hendikepirano dijete biti smještena u neku ustanovu kao prijetnja i opasnost za opće dobro i socijalni poredak.
Čovjek redovito žali za onim što je izgubio, čega više nema. Možda upravo sada bolje spoznajemo kršćanske vrijednosti kad ih nestaje, kad se gube iz svijesti, kad ih više ne susrećemo ni u bolnicama, ni u školama, ni na javnim mjestima. Kršćanska je epoha bila samilosna i milosrdna. Imala je srca i duše za svijet, za ljude. A za kršćane zlatna vremena bijahu vremena progona, vremena kad su bili u manjini, kad su bili izrugivani i proganjani.
