Čovjek današnjice živeći u svojoj zabludi i sljepoći smatra da sve mora biti kako on to misli. On sustavno prilagođava prirodu i red prirode svome mišljenju, ne vidjevši pritom da na taj način od kozmosa čini kaos, red pretvara u nered. Čovjek misli da on sve može, smatra da sve može sebi prilagoditi i da ima pravo dirati u red samih stvari i ono neprirodno transformirati u prirodno, ono po sebi bolesno u zdravo i ono izopačeno u poželjno i čisto normalno. Čovjek se igra Boga, te na taj način najviše šteti samome sebi.
Zamislimo da Bog nekada razmišlja kao i mi ljudi te odluči iz svoje slobode još danas pomicati zvijezde i planete. Zamislimo da taj Bog dira danas u red prirode i odluči ukloniti atmosferu nad Zemljom jer on misli da je to bolje. Što bi tada bilo s nama ljudima? Zamislimo da Bog ugasi Sunce jer tako mu se prohtjelo po vlastitom mišljenju sličnom nama ljudima, i tako opet, od nekog reda čini nered. Što bi bilo sa svakim čovjekom i životom na Zemlji?
Sreća pa Bog nije čovjek i ne razmišlja na način današnjeg čovjeka koji sve želi prilagoditi sebi u pravcu svoga egoizma i oholosti, jer tada ne bi bilo ni tebe ni mene. Bog za razliku od čovjeka ništa ne prilagođava sebi već samo svojim stvorenjima, kojima je podario i red samih stvari da tako stvorenja uživaju dobra Gospodnja, te tako daje izlazak Sunca, daje kišu i rosu, daje plodove i stabla, daje hranu čovjeku, sve u svome i po svome redu, da klija po nekom redu, da raste po nekom redu, da se hrani po nekom redu, da živi po redu, plodi se i množi, a čovjek, čovjek od svega toga prilagođavajući red svome neurednom mišljenju, od toga reda čini nered.
Hvala ti Bože što nisi kao mi ljudi i ne misliš kao mi, toliko nestalna stvorenja, jer tada bi se mogao početi loptati planetima i zvijezdama, te na taj način ne bi ni bilo života na Zemlji, jer sve što je izvan tvoga Reda postaje kaos, puki nered.
Više kolumni čitajte OVDJE
