Jedan period svoga života imala sam strah ''češće'' se ispovijedati, zbog misli o tome ''što će ljudi reći''. Činila sam ja to,ali ,sa uznemirujućim mislima da će me smatrati čudnom. Ali, moja upornost nadvladala je strah od mišljenja drugih, te sam Ispovjedi počela pristupati opušteno, kao da kraj mene u Crkvi nitko ne stoji. Rekla sam si -''Ti i Gospodin'.
Mnogi kažu da imaju strah od ispovjedi jer ne znaju što će im svećenik reći, hoće li ih osuditi, hoće li izići iz ispovjedaonice obnovljeni, drugi će reći da se ne znaju ispovjediti.
Tko sam to ja da nekome držim ''predavanje'' o tome kako će se ispovijedati, kako će otpustiti od sebe tuđa mišljenja i kako će trčati u zagrljaj Gospodinu? Nitko i ništa, samo mogu posvjedočiti svoje iskustvo koje je obnovilo mene i moj život.
Većina od nas traži mir i smisao u ovome svijetu, traži mir u duši, unatoč svim Križevima i udarcima vremena, traži potpunost svoga biće, nažalost, često i na krivim putovima. Svi smo rođeni s iskonskim dobrom, koje svatko ima do kraja života, ali, nažalost mnogi zbog ranjenosti svoga bića, surađujući s Neprijateljem Gospodina, zaprljaju tu ljepotu, da katkad pomislimo da ništa dobro ta osoba nema u sebi. I tu smo svi isti, rođeni neiskvareni, ali zbog suradnje sa Zlim postajemo zli.
Ne slažem se s rečenicom koju često čujemo –''ma genetika'', da priroda radi svoje i genetska obilježja imaju utjecaja na nečiju osobnost, ali je presudan odgoj Onoga koji nam je dao osobnost i koji nam je dao pojam genetike, a pored toga, odgoj naših roditelja (ako su oni imali ispravan ), a kasnije samoodgoj. Jedini i ispravan je onaj koji je vođen Gospodinom i upravo se on događa u Sakramentu ispovjedi, najveličanstveniji trenutak i božanska eksplozija ljubavi koja nam ''prozračuje'' dušu.
Mnogi koji to ne žele, doživjeli su ''gnojenje'' duše, ali ih i dalje Bog voli i čeka, ne odustaje od njih, baš poput zalutale ovce, samo je potrebna odluka, a ostalo će Gospodin posložiti. Kažem vam-molite se na tu nakanu, da odlučite, jer ste Bogu posebno mili. Ne bojte se osude, ne bojte se da vam se neće moći oprostiti, jer nema toga što Gospodin ne može ili neće oprostiti, a oni koji žele i to čine ali ''ne znaju'' i stide se, baš poput mene u prethodnim rečenicama, vičem-TI SI JAČI OD SVOJE SLABOSTI!
Dugo mi je vremena trebalo da ne budem mokra od znoja i da se ne tresem pri ulasku u ispovjedaonicu, da se ne tužim Gospodinu kako se ne znam ispovjedit i da sam si dosadna jer sam uvijek s istim grijesima. Čitajući, slušajući i moleći, ni sama ne znam kako, ali sam sada relativno dobro napredovala. Svaki put mi iznova Gospodin ''propuše'' dušu ali i moje tijelo, na kojem se manifestira sve kada sam nemirna ili u grijehu.
Straha od osude ljudi sam se oslobodila ''vježbajući'' sebe, govoreći da sama umirem kao što sam se i rodila i da me onaj pokraj mene neće odvesti na pola puta kada me Bog pozove, da me on neće slušati o grijesima niti će me odriješiti. Dakle, da se ja brinem samo zbog njegovih misli ili eventualno komentara da sam čudna? Možda sam se i brinula dok nisam osjetila radost ispovjedi, radost susreta s Gospodinom.
Ne želim se zamarati ni s tim (što imamo običaja sudit )kakav je svećenik.
Kako god pogledamo i oni su ljudi, slabi i grešni ali (kao što nitko od nas nema) imaju posvećene ruke od Gospodina da nam odriješe grijehe. Osim toga, imaju dvostruko veću zadaću jer moraju polagati račune Gospodinu, a i narodu. Rečeno je da će im se suditi dvostruko. Moramo prestati slušati teorije koje nam nameće zli, trebamo biti svjesni vrijednosti svećenika i kako bi nam bilo da njih nema. Preko njih naša vjera živi, naša vjera diše, naša se vjera hrani čovječe!
K svećeniku, na Sakrament ispovjedi idem često, jer sam slabi i grešni čovjek, onaj koji ništa ne može bez Gospodina, ako i pokušam padam i lomim se. Da, idem na ispovijed jer svaki put osjećam kako se moje biće mijenja, oslobađa, gradi, kako kukavičluk pretvara u hrabrost, žalost u radost, strah od Križeva i boli u hrabro nošenje križa s osmijehom na licu, od čovjeka koji stalno gleda u ono što nema do čovjeka koji gleda u ono što ima, od čovjeka kojega teret pritiska i ne da mu disati, do čovjeka koji diše s osmijehom na licu jer zna da njegove brige nosi Gospodin, od nemoći opraštanja do snage opraštanja, od manjka ljubavi do jake ljubavi, od obeshrabrenog bića do hrabrog bića, od nemira do mira, od traženja utjehe u ljudima do pronalaska utjehe u Gospodinu, od mlitavih ustajanja nakon pada do snažnog koraka nakon pada, od ogovaranja drugoga do zaposlenosti sobom, od labilnosti do stabilnosti, od analiziranja jesam li čudna ako sam na Božjem putu do radosti što sam Božja ''luda'', od siromaštva duše do bogatstva duše….
I sve to jer otvaram srce Gospodinu da radi i obrađuje. Ali, do smrti rad traje i nikada nismo do kraja obnovljeni, to se događa iznova svaki dan. Ne smijemo se oholiti a niti previše kritizirati, s Bogom je moguće postići ''zlatnu sredinu''.
Često puta kažem-''Gospodine, koliko si posla na meni napravio i koliko još imaš''.
Je da sam mislila, da kad budem pred smrt, da ću bit ''savršena''. Jadna ti je duša moja bila dok sam tako mislila
Čar je svaki dan doživljavati promjenu na sebi jer radiš s Gospodinom.
I sve to se događa kroz Sakrament ispovjedi, ali ako se istinski otvorimo, kao kad dođemo kod liječnika na pregled, bez sugeriranja terapije.
Želiš li se temeljito ispovjediti? Želiš li doživjeti radost i puninu bića? Želiš li imati mir u duši unatoč svim problemima? Želiš li zaraditi ulaznicu za raj?
Ako želiš, nađi si brošuru (kojih bar danas srećom ima mnogo )na internetu (životna ispovijed )a ja ju zovem ''temeljita ispovijed''. Svaka je životna kada se dobro ispovjedimo, ali nekome će, srećom, biti životna jer će se prvi puta dobro ispovjediti.
Uzmi papir i olovku i piši. Piši sve što ti je na duši i ne boj se. Ne zaboravi se prije pomoliti. Kada osjetiš da te nečega strah ili stid, sjeti se samo, koliku ćeš radost osjećati kada to dadneš Gospodinu, sreća kao kad si doživio nešto najljepše u životu, stostruko veća od toga.
Nemoj biti površan. Nije samo (npr.) ne ubij, ne ubiti čovjeka na smrt, ne ubij je i ubiti riječima, ogovaranjem, kritiziranjem, uvredom i sl, ne ukradi-nije samo ukrasti materijalno, može se ukrasti i duša, ako nekoga uznemiravamo i zagorčavamo mu život, nemoj imati drugih Bogova uz mene, nije samo vjerovati u drugog Boga nego imati prioritete na kojemu je tehnologija, facebook, instragram, twiter na prvome mjestu, jer jednostavno zaspemo s tim, da se temeljito ni ne pomolimo, nije ne poštivati roditelje samo ružno im nešto reći nego ne odnijeti im ručak, a nositi im cvijeće na grob, nije grijeh samo ono što imamo u definiciji nego i ono što nas ''kopka'' kada ostanemo između četiri zida.
Da, sve to napiši, sve to reci… Piši i ono što te muči, što te opterećuje, komplekse, strahove, razočarenja. Pa to je Gospodin, čeka te da sve uzme u svoje ruke i da budeš slobodan,preporođen. Ne gledaj u svećenika, u srcu gledaj Isusa, on je tu, baš tu, u tome trenutku u liku svećenika. Pred Njim razgolićuješ dušu, a on ju oblači u savršenu nevinost.
Ne boj se Gospodina, ne boj se sebe, voli se, opraštaj si, jer On to čini bez prestanka. Samo je potrebna odluka, a On sve ostalo čini. Je li to puno za onaj bal koji će zaplesati po tvojoj duši i bit ćeš obnovljen i slobodan čovjek?
